vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 18.12.2024.

Albert Camus o umjetnosti

"Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijet u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika jest nepopustljivo odbijanje - ili odricanje od umjetnosti.”

petak, 13.12.2024.

Nova stranica

Valjalo je danas o podnevu poći na groblje.

Kada sam kazao da idem na pogreb upućen mi je pogled s priličnom nevjericom; zar si znao Šveca? Ipak je on bio vođa bande – rekoh, pa pomislih kako nekako ovako isluženi vojnici odlaze na ispraćaje generalima armada u kojima su bivali topovskim mesom.

Ne znam uopće koga bismo inače umjesto njega mogli nazvati onim koji bi ponio žezlo za tih nekoliko generacija; berbi osamdesetišeste ili sedme iz Lapa, Jabuke i Gajeve; naraštaja koji je podigao glavu prema nebu kada je na njemu ovdje svijetlio najsjajniji meteor; meteor iz doba Univerzijade i kraja osamdesetih.

Postoji li zapravo netko od nas iz tog doba tko nije znao Šveca?

S njim sam u životu možda progovorio nekoliko riječi; ako bih smio pričati o onima koji su me išta naučili o glazbi, onda bi on bio jedan od dvojice ili trojice tih. Vidim to po očima onih koje sam zatekao gore, na vrhu one tamnozelene jame: svi su opet ovdje, kao nekad, naslonjeni na zid ili zagledani u daljinu sa crvenim umjesto crnih ruža među prstima, jedino imaju nešto manje kose, a više kila na utrobama i beznađa u očima. Zagreb koji je odavna umro i nestao u daljini nad Savom, možda već one tople jeseni s dalekom grmljavinom raketnih bacača – a svakako onoga dana kada je od ručnog bacača na njegovim ulicama preminuo nesretni Zoran Domini.

Zagreb koji je ugledao svjetlo na obzoru dana, pa pomislio da je sve završeno i da je budućnost već stigla.

Spuštamo se u tu budućnost; među skele, ruševine, buku i maglu uvjereni da smo još jednom prevarili smrt, makar i nakratko. Silazimo poput čaplji u brižljivo savijena blatna gnijezda u močvari; tiha i smrznuta ravnica uskoro će nas prigrliti prvim zvijezdama.

U sivilo vodi vapaj za mogućnošću da ne ostanemo samo jedna jedina stranica dnevnika.

Stare stvari na novim frekvencijama; ima li išta novoga za čuti ili vidjeti pod oblacima? Da se razumijemo, Yazoo mi je dugo, dugo, predugo bio onako, običan. Onda sam vidio nešto od ovih snimki - i stvari su dobile na značenju; trebalo im je valjda četrdeset ili pedeset godina da se spoje s vremenom u kojem će zazvučati ponovno. Kao što je gospa Alison posljednjih godina procvjetala, pa iz plave mlađahne bucke izrasla u šarmantnu baku koju čovjek jedva da bi prepoznao da nije onog sveprožimajućeg zaraznog mekog alta, tako je u glasovima Šveca i Marite svijet o kojem su nam pričali i kojem su stvarali glazbenu podlogu - ostao naša jedina, najbolja, nikad izgubljena rascvjetana proljetna livada puna snova.

Tko nije okrenuo novu stranicu, taj je uspio.

nedjelja, 08.12.2024.

Sve je počelo tada

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.



„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“



Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.

utorak, 03.12.2024.

Enzo Traverso

"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)

četvrtak, 28.11.2024.

Kvalifikacije

Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo.

Posebno su mi pak dragi pošteni intelektualci koji preziru sport kao aktivnost kojom se po njima bave ili je prate ograničeni i plitki ljudi, pa u svoja objašnjenja znadu dodati i mafiju, pranje novca i što već uz to ide (recimo, Mamić i Ivić zajedno, kao da te ljude ne dijeli pola stoljeća provalije, nego su još jučer zajedno marendavali janje s mladim lukom na terasi Aleksinca i užurbano noktima malog prsta čupali komadiće plećke iz karijesa na peticama). Ne znaju da najbolji košarkaški klub u gradu igrače plaća (ako baš nije u blokadi) malo bolje od konobara obližnjih kafića od Badalićeve do Šarengradske. No, oni su za razliku od prvih dosljedni; za njih je bilo čiji i bilo kakav sport nezanimljiv - kao da sport uopće i može biti ičiji, nego samo mi možemo biti njegovi. Osim možda borilačkog sporta; taj im nekad ima smisla, barem onoliko koliko meni nema... ali nećemo sada toliko daleko od crvene niti.

Crvena nit u mojim traktatima? Ma, dajte, hajmo mi o utakmici: nije sad toliko bitan rezultat; vjerni pratitelji sportskih natjecanja sigurno su već navikli na pretkvalifikacije kada je hrvatska košarka u pitanju, ne gledaju takvi samo polufinala svjetskih prvenstava, pa čupaju ono malo kose što je preostalo nad činjenicom da su nam ovog ljeta baš sve mlade selekcije pale u kontinentalne B divizije.

- - -

O nečemu drugome ovdje želim napisati par slova, a između ostaloga i o tome da se s Bosnom može igrati i sudjelovati u sportskim natjecanjima a da na tim susretima ne bude mrtvih i ranjenih.

Vjerujem da bi susreti ovih dviju reprezentaciju u nogometu značili na žalost baš to; kada bi se na jednom mjestu skupili svi manijaci, torcide, zli momci i armade, teško da bi to na nekom Bilinom Polju ili Rujevici ili barem na nekom opustjelom stajalištu na autoputu prošlo bez baklji, ozljeda i strašnih uzvika kao popratnog folklora.

Košarka ili zanima ljude koji nisu agresivni, ili je zapravo uopće sport koji ne privlači isključivost i divljaštvo. Naime, već u četvrtak u Draženovu domu bilo mi je neobično vidjeti i čuti kako dvorana plješće iza bosanske himne, a na skupinu njihovih navijača – doduše raspoređenu na vrh zelenog sektora, daleko iznad koša u mraku dvorane, okruženu reda radi malom četom zaštitara – nitko nije ružno ni pogledao, a kamo li bacio kakvu flašu ili baklju, čak niti kada su krajem druge četvrtine prešli u vodstvo.

Pa sam pomislio – kako već čovjek ima predrasude kada ovdje živi, red je, ipak smo ratovali nema ni pola stoljeća; ma dajte, pa naše će tamo dočekati ćakijama i dinamitom. Ali avaj; već u prvim kadrovima iz Skenderije vidiš dame s kockicama i šalovima kako mirno sjede u publici okružene opuštenim i veselim domaćim ljudima; navijači hrvatske reprezentacije raštrkani širom gledališta mirno sjede obučeni u kockaste dresove i pričaju s okolnim narodom. Ide Lijepa naša, a ni jednog zvižduka za čuti, pa što je ovo? Jesu li ti ljudi došli gledati sport ili se nadjačavati po principu naših i vaših?

I onda još čitam, igraču BIH majka se te nedjelje u bolnici borila za život; njegovi jarani u reprezentaciji igrali su za njega i nju – utakmicu koja znade nerijetko biti veća i od života.

Sve me to podsjetilo na ... ah, bolje da puno ne pričam, ono neko daleko i davno Sarajevo iz doba nakon Olimpijade; Sarajevo u kojemu su se gradile barikade od bureka a na zidovima zgrada ispod natpisa „Ovo je Srbija“ ispisivali grafiti „Jarane, ovo je pošta“. Ili na davno umrli Zagreb u kojemu sam i sam prisustvovao utakmicama Cibone ili Dinama i Zvezde, Hajduka, bilo koga trećeg i četvrtog - na kojima su jedni kraj drugih na legendarnom maksimirskom istoku, par metara od travnjaka (ili na sektoru Be Ledene dvorane) stajali navijači obiju momčadi podbadajući se uobičajenim pošalicama, pa zaključujući na koncu, nakon nekog neplodnog remija: ah, čemu nerviranje, ionako će partizani i ovog ljeta pobrati vrhnje!

Prolaze evo još jedne košarkaške kvalifikacije, vrag ih odnio, a mi igramo s Bosnom, kao da igramo s Austrijom ili Belgijom. Naši bekovi pumpaju loptu poput čimpanzi kako nam je Bog zapovjedio da činimo otkad više nema Dražena, a šuteri prangijaju trice u bunar; još jedan neuspio napad. Gledam to sve u nedjelju navečer šećući kao lav po kavezu našim boravkom, dok Bosanci tuku naše dvadeset razlike i šalju nas opet u neke pretkvalifikacije. Ovo je jedina kontinentalna smotra u povijesti basketa do sada na kojoj naša reprezentacija izgleda da neće sudjelovati.

- - -

Što mi sve to treba; mogao sam kao sav normalan svijet ići u birtije, kladiti se na nekakav Brajton i Sauthempton i pričati ribičke priče o ratovima, komadima i ulovima; ovo je barem besplatno, ne košta ništa osim vlastitih živaca.

Od naše košarkaške reprezentacije više me uznemiriti može samo najrođenija žena kada zabrinuto među prstima vrti vrhove svoje kose pa tiho otpuhuje prema meni; moram se šišati, oćelavit ću radi tebe i tvojih prohtjeva. Ja sam, je li, mačo divljak i primitivac koji gleda čak i od teve operatera zaboravljene košarkaške kvalifikacije; palim se na dugu kosu zbog koje već duboko na pragu starosti frnji nos i ne smije kao poštena baba naviklati trajnu kako Bog zapovijeda uz Burdu i najnovije tračeve, nego poskrivećki od čete kolegica na poslu podreže pokoji pramen s vremena na vrijeme; tek toliko da se još šarmantnije narica i uvije sam od sebe na ramenu, pa ga smiješ taknuti dok ti onaj statički elektricitet prolazi kroz trbuh.

Ili je to samo najobičnija, vrela milina od koje nam rastu osmijesi kao kišnica za toplog ljetnog pljuska u bačvi na dvorištu; tek toliko da možeš usred takve rabote upitati, a krivo ti je, jel?

Eh, molim u sebi; nije daleko dan u kojem ću i ja moći upitati, bakice, a zašto ti imaš tako velike oči? Fućkat će mi se tada za sve poraze, bit će to konačna pobjeda života. Postat ću pravi olinjali krezubi stari vuk u kutu blagovaone s očalama za daleko na čelu ili dnu nosa, što čita knjižurine od sedamsto strana i uvečer kvari ovo malo vida što je ostalo.

Ona se sprema za sutrašnji odlazak na posao; dok prolazi prostorijom nad ekranom vijori svježe oprana duga kosa; poput svete zastave ljubavi i podsjetnika na to koliko je život lijep, a ja sam kao od te košarke živčan pa se kao pravim da to ne vidim.

To je igra koja traje desetljećima, od početka; od onog časa kada smo hodali možda tjedan dana i kada je jednog čarobnog proljetnog popodneva upalila teve, a na njemu su igrali Rad i Čelik, pa sam ja na pitanje - idemo van? - veselo odgovorio potvrdno, te je temeljem toga naprečac zaključila: ovaj je savršen, nogomet ga ne zanima. Igramo tu igru evo već skoro puna četiri desetljeća; u igri je važno pronaći ravnotežu i jasno pokazati tko je važniji; što smo stariji sve nam je slađa i ljepša.

Toliko je lijepa da za uvoda nekakvog polufinala Lige prvaka sin istoči tamni Kozel dok se sa svojom bandom ne dogovori gdje će gledati i ostaviti nas dvoje same doma; bratski će on to, pola meni u kupicu, pola njemu iz flaše, a ja značajno pogledam tamo; tamo gdje je ono što je važno, pa poskrivećki prošapćem, ili više velim očima, idemo gore? - jer zna se, važnije mi je ono gore nego ovo dolje, fućka mi se više za sva finala i polufinala; naša finala nisu napeta, osvijetljena i bučna nego meka, tamna, polagana i tiha, u njima su sekunde kao sati i nema nikakvih prekršaja i prigovora; toliko se to znade da kroz osmijeh dobijem odgovor, polako, samo ti gledaj; moram oprati i sebe i kupaonicu, ne znam da li će mi dva poluvremena biti dosta s kolikim prascima živim.

Mislim, otkad je kćer odselila, peremo nas dvojica kupaonice, daleko bilo; usisavamo, tresemo tepihe, čak za vedrih i toplih dana i brišemo prašinu s cijevi parnog grijanja; ja znadem - manitua mi - i krpom pobrisati pod, ili iz one flaše našpricati umivaonik i proći ga spužvicom svako toliko, kada ne daj Bože uočim onu strašnu sivu nijansu na površini od koje se čitavi svjetovi tresu i viju kao hrašće na buri; ali nije to to - dok se najljepše ruke tog posla s umivaonikom ne dohvate. Ona ne inzistira; zna da je nemoguće jednostavno nemoguće; ja isto ne inzistiram; znam da ću sve lako nadoknaditi, samo kada za to dođe vrijeme, a najvažnija stvar u tom vremenu jest da me se nešto što smo odavna već dogovorili ne traži, nego da se sjetim i napravim sam.

Jer, nema sretnijeg čeljadeta od uznemirene i cajtnotom obaveza zatrpane žene kada otvori vrata kredenca, a tamo kao kamen pričvršćena drška što je još jučer prijetila katastrofalnim odvajanjem i padom. Zašto je to tako, ja odavna već ne pitam; nije do mene da mislim, kume, nego da šarafim prstenove i turam u rupu kit za drvo; dok traje, traje. Pa kada te onda kao ovlaš dohvati ona ruka, bijela od brašna ili meka od tople vode, i zadrži se u tom dodiru bez pitanja; zadrži se ne sekundu ili dvije, nego cijelu minutu, kao da nikada više od tebe otići neće, da ti u prsima već zvoni vrućina i pišti radost a ti još žmiriš od ljepote i ne želiš sve to prekinuti otvaranjem očiju; znat ćeš da si na pravom mjestu, u oku ciklone; u samom središtu kaosa zvanog život; u odlučujućoj sekundi odlučujuće utakmice odlučujućih kvalifikacija koje određuju budućnost našeg sporta barem za sljedeće desetljeće.

Lopta leti prema košu, a ti znaš da u dvorani više nema nikoga i ničega, nego je upaljen samo onaj jedan reflektor na sredini stropa, tek toliko da se čovjek sam sa sobom u mraku ne sudari; čuje se samo škripa patika na parketu i onaj bezvremenski zvuk prolaska stare oguljene kožne lopte u dodiru sa špagom isprepletenom ispod obruča; sveti zvuk suze što putuje kroz mrežicu. Nije bitno tko je pobijedio, nego je bitno da nema pobijeđenih, to je bitno. To znamo nas oboje; onaj tko to ne zna, sretno mu bilo, trebat će mu. Sreće.

I tako, završava drama u Skenderiji. Ona gleda sve to iz prikrajka dok sprema fen na policu pa vidi, vrag je odnio šalu; onda pita tražeći neku utjehu za svog tužnog čovjeka: hoćeš da ispečem palačinke? Ma daj, dušo, čemu tući kile na ovu nevolju, ajmo radije ranije u krpe; film ćemo lako pogledati sutra uvečer.

nedjelja, 24.11.2024.

Moj slatki Sputnik

"Kako nisam imao što raditi, tumarao sam gradom, kupio nešto suvenira ni za koga određenog i uvečer prošetao do Akropole. Legao sam na komad kamena i dok je večernji vjetrić lagano puhao zagledao se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavičastim svjetlom reflektora. Prekrasan prizor nalik snu.

Ali ja sam osjećao jedino ni s čim usporedivu samoću. Prije no što sam se snašao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, među ruševinama šupljih osjećaja, vidio sam vlastiti život kako se proteže u budućnost. Izgledao je točno kao ilustracija u znanstveno-fantastičnom romanu koji sam čitao kao dijete, slika opustošene površine rastaljenog planeta. Bez znaka života. Svaki dan trajao je vječno, zrak je ili kipio od vrućine ili se smrzavao. Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.

Morat ću preživjeti sam snalazeći se kako znam.

Još sam jednom shvatio kako mi je važna, kako nenadomjestiva bila Sumire. Na svoj vlastiti poseban način držala me usidrenog u svijetu. Dok sam s njom razgovarao i čitao njezine priče, um mi se tiho širio i mogao sam vidjeti ono što prije nisam.

Bez imalo truda, zbližili smo se. Poput para mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo jedan drugom srca, što nisam doživio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to što imamo, premda nikad nismo riječima izrazili koliko nam je dragocjeno.

Dakako da me boljelo što se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godišnjih doba - nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne možemo preinačiti. Ma koliko ga dosjetljivo branili, naše krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek trajati. Bili smo osuđeni da završimo u slijepoj ulici.

To je bilo bolno jasno.

Volio sam Sumire više nego bilo koga drugog i želio je više nego išta na svijetu. A te osjećaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo ničega da ih zamijeni. Sanjao sam kako će se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba. Čak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li tako?

Ali znao sam da se to nikad neće obistiniti. Kao kad se oseka povuče i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad je Sumire nestala, ostao sam u iskošenom, praznom svijetu. U sumornom, hladnom svijetu u kojem se ono što smo ona i ja imali nikad više ne može dogoditi.

Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje, čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek. Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.

Kako je tamo - na drugoj strani? ..."

Haruki Murakami

Vuković-Runjić, Zagreb, 2002.

utorak, 19.11.2024.

Božanstvo lova

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.



(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

nedjelja, 17.11.2024.

ponedjeljak, 11.11.2024.

Dio razgovora...

...s Darkom R. o mudrom kralju, DW, 2019.


"Puno se raspravlja o krizi liberalne demokracije i kapitalizma. Što je, prema vašem mišljenju, alternativa postojećem sustavu?

-Ja sam rojalist. Liberalna demokracija i kapitalizam su stroj koji upravo proždire sam sebe. Političari su svjesni da bi za stvarnu promjenu morali donositi nepopularna rješenja, ali to bi značilo njihov kraj jer nepopularni političari gube pozicije. Mi zapravo imamo krizu političkih dugova jer svi samo misle kako da nakon četiri godine mandata opet podmite birače. Budući da sam rojalist, smatram kako jedino mudro vodstvo - mudri kralj - može promijeniti stanje stvari.

To bi podrazumijevalo i da je taj kralj dobronamjeran humanist.

-Zašto ne bi bio dobronamjerni humanist? Moj kralj bio bi humanist i ne bi mario samo za vlastito dupe. Nije vladanje društvom malena i lagana stvar, to je težak posao i traži mudrog čovjeka. Samo nas vodstvo mudrog kralja može spasiti iz ove situacije kad je cijeli svijet pred kolapsom. Dogodit će se prirodne katastrofe zbog kojih će se morati suspendirati postojeće institucije i demokratski sustavi, a u tom neizbježnom scenariju priželjkujem vodstvo mudrog kralja. Mi smo sve bliže izvanrednom stanju zbog stvarnog kolapsa današnjeg svijeta.

Jeste li se ikad poželjeli aktivno baviti politikom, biti taj mudri kralj?

Bože sačuvaj! Bilo je nekoliko propalih pokušaja političara da me pridobiju na svoju stranu, ali su brzo odustali jer je bilo jasno da me to ne zanima."







Ali, ne očekuju li dolazak tog i takvog kralja već odavna; nije li priča o mudrom i dobrom kralju stara nekoliko tisuća godina; ne raspada li se društvo uistinu od svoga početka; nisu li možda mislili na tog kralja, ili su na tu priču zaboravili?

ponedjeljak, 04.11.2024.

AUS DEM NICHTS

Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.

Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi.

- - -

Prije svega, ono po čemu mi je film blizak jest situacija i okružje u kojem živi glavna junakinja filma; život u kojem istinski uživa u svojoj obitelji, svom mužu i djetetu; pa je očito da se radi o iskrenom odnosu troje ljudi koji žive zajedno i dijele sve lijepe i ružne strane života. Ne sjećam se sada više svih okolnosti glavnog i tragičnog događaja u filmu - je li čin bio uperen baš protiv njih (jer radi se o vezi dvoje ljudi različitih kultura) ili su slučajno stradali, ali u eksploziji bombe koju podmeću neki teroristi pogibaju njen muž i sin – i tako glavna junakinja ostaje sama, prepuštena laganom umiranju u tuzi i besmislu okoline koja je okružuje, što biva potencirano lošom; nikakvom satisfakcijom koju joj donosi sudski postupak što se konačno vodi protiv onih koji su eksploziju izazvali.

Svi ti detalji nisu mi zapravo ni blizu ostali u pamćenju; uistinu mi je iz filma u pamćenju ponajviše ostao njegov konac. Shrvana besmislom i prazninom u koje je gurnuta, glavna junakinja odlazi na Mediteran - u Grčku, gdje se nalaze počinitelji tog nedjela, razmišljajući i pripremajući osvetu.

I tako, konačno, pronalazi dvoje ljudi koji žive u kamp prikolici; dapače, prati ih, uviđa sve njihove navike i odlučuje pod tu prikolicu podmetnuti bombu.

Na koncu to i čini.

I tu dolazi konac filma; šokantan, stravičan i nevjerojatan; ono po čemu ću film pamtiti dok sam živ: aktivira bombu koju je postavila pod prikolicu i odlazi, pa će očito bomba eksplodirati kroz nekoliko sekundi, i onda se u posljednjem trenutku predomisli; okreće se i ulazi u prikolicu kako bi u trenutku eksplozije stradala zajedno s onima koji su unutra; onima koji su joj tko zna otkud u srce unijeli prazninu, ili bolje rečeno - ispraznili joj iz života sve dobro što je u njemu bilo.

Izabire smrt umjesto života u pustoši zadovoljstva osvete.

Posljednji kadar u filmu iz prilične daljine - u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote - prikazuje prikolicu sa zatvorenim vratima u času eksplozije.

srijeda, 30.10.2024.

Kapuscinski Ryszard, Imperij

"... Za mene je primjer upravo M. Z. Prije deset godina njezin je suprug emigrirao u New York. Isprva je živio u krajnjoj bijedi, ali potom mu je pomogla židovska općina i suprug M. Z., za kojega ona sada može reći - bivši suprug, stao je na vlastite noge.

Jedina bliska osoba koja joj je preostala bila je njezina unuka koja sada ima petnaest godina. M. Z. je već jako bolesna, pretila je i teško hoda. Jednog sam se dana vratio, a M. Z. je u ruci držala pismo i bilo je očigledno da je uzrujana. Bilo je to pismo njezina supruga, koji joj je pisao: „Pošalji ovamo našu unuku, ja ću je školovati, ja ću je uzdržavati, dat ću joj sve."

M. Z. shvaća da je njezin suprug, njezin bivši suprug, u pravu: kakvu budućnost može imati njezina unuka u Kijevu? A to je dijete toliko sposobno! Ali ako unuka ode, M. Z. će ostati sama, posve sama, a ne treba ni reći da su je godine sustigle, da se treba pomiriti sa sudbinom. S druge pak strane, može li lišiti unuku takve zlatne prigode? Ta mogla bi ondje postati liječnica, violinistica, upoznati kakvog bogataša.

,,Što vi o tome mislite?" pita me zdvojna M. Z. Gledam kako čita rečenicu po rečenicu tog radosno-zlogukog pisma (čiji sadržaj cijeli dan skriva od unuke); opetovano joj drhti cijelo tijelo; osjećam da se nalazim u središtu ljudske drame. Šutim, a potom sam zamolio M. Z. za oprost. „Oprostite mi,” kažem, ,,ne ljutite se, ali ja stvarno ne znam što bih vam na to odgovorio."

Politika toliko ovdje vlada svime da sam nehotice želio započeti ovo izvješće sažimanjem nove odluke koju je upravo izglasao parlament Ukrajine ili razgovorom s jednim od mjesnih aktivista, ali odmah sam pomislio da bih za početak trebao reći nešto drugo, naime pohvaliti Kijev kao grad. To je jedini od velikih gradova bivšeg SSSR-a u kojem ulice ne služe tome da se brzo šmugne kući, nego za hodanje, za šetnje. Slično je možda još samo u Petrogradu..."


Naklada Ljevak, 2021.

četvrtak, 24.10.2024.

Putovanja

Mnogo je stvari koje čovjeka natjeraju poći na put, a malo je puteva na kojima ne treba uložiti baš nikakav napor ili na kojima nećemo osjetiti kakvu opasnost. Putovanja često i jesu izazovna baš zbog toga što podrazumijevaju užitak nakon brođenja preko ili mimo nelagode i stvari na koje ne možemo utjecati.


Nekada je sama ideja putovanja zanosna: ne ostati, nego ići; nije li takvo što iz tko zna kojeg razloga neskromno, loše, obijesno - pa da smo ostali u svome gnijezdu niti bismo što stavili na kocku, niti bismo ijednu vodu uzbibali. S druge strane, stići u Grad pred svitanje nakon čitave noći u autobusu; prohodati kilometre sa suncem u očima pa krenuti uz mostove, obale i ušća prema prastarim tvrđavama na hridima civilizacija i vremena; hodati u susret vjetru, suncu i umoru - tko bi tome odolio. Držati se za ruke u polusnu hladnog jutra; ispijati prve snažne kave; napuniti ruksake knjigama za koje nikada nismo niti sanjali da bismo ih mogli držati u rukama; polaziti na put radi događaja koji nas čekaju da im na koncu ne bismo niti prisustvovali - jer gdje bi sve to stalo uz ovo što smo na leđa već uprtili; blagovati jela za koja smo već zaboravili da postoje ili da ih netko negdje sprema da bi se u njima uživalo... Ne ispuniti planirano, kako bi se sutra moglo reći; pa još uvije ondje nismo bili... a ne propustiti najvažnije: upoznavati ljude koji su nam promijenili život i radi kojih smo ovo što jesmo, a ne netko drugi, ili nitko.

Sve je to važno i nenadomjestivo na našim putevima, ali tek kada u tri ujutro, prelazeći granice i u daljinama i tminama svjetleće punktove čovjek ne osjeti slabost, samoću i potrebu za smislom, od svega toga bit će malo ili ništa. Čudesna bijela točka u koloni na dalekom noćnom putu, eto to je čovjek; krijesnica na mračnoj pustoši ničega - pa u nekom strašnom scenariju neizvjesnosti i nelagode nedostaje uvijek nekih pola metra ili sekunde da i ovaj put izbjegnemo nevolju ili propast. To čovjek razumije tek kada se usred hladne i vedre noći uputi prema istoku da bi ranije no inače dočekao sunce, pa prolazi pored stotina i tisuća limenih kvadara u kojima isto kao i u njemu sviće nada; tinja ufanje u bolje, snažnije i čvršće; u nešto što ćemo jednoga dana pamtiti kao dobro.

Na koncu, naša Lastavica će vam jednog dana, u to uopće ne sumnjam, ispričati priču o tome zbog čega je dobro uvijek u nekom prtljažniku imati osiguranje i nositi – pored svih sredstava i alata civilizacije, dogovora i pouzdanja – kakav malen ali odlučan znak da još uvijek nismo odustali od vjerovanja u vlastite mogućnosti i u to da sami svoje uzde umijemo uzeti u ruke.

Ja ću ovdje samo zakimati glavom; sjetiti se kako su dobre Tri leće u Gelateriji; zapamtiti za čitav život i u sjećanje utkati stisak ruke, pogled, riječi, slaganja i upoznavanja. Svjedočiti o tome da pisanje možda i nije jedino iznošenje sebe na papir, već i poziv drugome da nas otkrije ako to želi. Slabašan korak u tminu prema radosti nekog nepoznatog početka. Odlazak i povratak zato da bismo se imali kamo vratiti. Jer, odlasci i nisu ništa drugo do li polasci radi povratka; dokazi nekog smisla i važnosti; tihe i blage priče o tome da ovuda nismo samo prolazili bez tragova. Znakova da nismo toliko važni mi sami, nego da bi trebalo ustrajati na tome da lakše i ljepše bude onima koji dolaze poslije nas.

petak, 18.10.2024.

Thom Hartmann: Posljednji žar pradavnog sunca

"Kad su europski misionari početkom dvadesetog stoljeća učili aboridžinsku djecu igrati nogomet, mali Aboridžini igrali su sve dok se rezultat ne bi izjednačio - a onda bi u njihovim umovima igra bila gotova, što je strahovito zbunjivalo britanske misionare. Više od godinu dana pokušavali su uvjeriti djecu da igra mora imati pobjednika i gubitnika. Djeca su živjela u matrijarhalnom društvu čija je najveća vrijednost bila suradnja, a Englezi su došli iz patrijarhalnog društva koje vrednuje i cijeni dominaciju.

Irokezi su to shvatili prije više od tisuću godina: samo je ženama u plemenu dopušteno glasovati o većini stvari. Kao rezultat toga, odluke koje se tiču odnosa s drugim plemenima češće su donošene sa stajališta 'što će biti na dobrobit našoj djeci?' nego 'tko će pobijediti?" ili sa stajališta ponosa, moći ili osvajanja.

Slično tomu, na eksplozije populacije nailazimo u gotovo svakoj naciji na svijetu gdje su žene u podređenom položaju, gdje ih se tretira kao stoku ili imovinu, gdje su iskorištavane i pod nadzorom. U takvim zemljama muškarci su ti koji donose odluke, a jedna od najvećih muških vrijednosti jest imati mnogo sinova za vojsku (a još jedna češća je "imati seksualne odnose s kim želiš i kad god želiš").

S druge strane, u zemljama gdje su žene na relativno jednakim položajima i imaju jednaku moć kao muškarci, stopa rađanja često se približava nuli..."

ponedjeljak, 14.10.2024.

Tko se sjeća ljeta još

Davni su već dani u kojima smo bilo kakvo kretanje radije poduzimali odmah iza svitanja, samo ako smo mogli birati; osobno ih se ne sjećam sa sjetom: bolje su mi tri zime od jednog pravog, vrelog, neizdrživog ljeta.

Zamijetio sam ovog ljeta nešto s cvijećem: kao da je bilo izazovnije; tako je i moj prijatelj zaista puno fotografirao cvijeće. Ode čovjek na Triglav, pa ga više ne drže toliko vidici i pogledi, nego zasjedne na neku tihu gorsku livadu i uživa u društvu cvijeća. Ili ja; zamišljeni i nezainteresirani ja, što pored cvijeća inače prolazi poput bumbara nad potokom.

Ima nešto u tome da budeš privučen tom ljepotom. Fotografiranje cvijeća nije, naime, barem za mene - a vjerujem i mnoge druge - tek namještanje s okidanjem; prije a i poslije tu su svakako promatranje, zajednička šutnja, trajanje. Zadovoljstvo onim ubranim od neubranoga; skretanje pažnje na novo i neviđeno; tišina.

Dobro, nije tu samo cvijeće, ima tu i sada već davne prve jutarnje jare i pustoši visine i golog drveća ... sve što čovjek na svome putu zatekne pa pomisli da je vrijedno gledanja. A da li je stvarno vrijedno gledanja, znat ćete najbolje vi sami, svatko za sebe.

utorak, 08.10.2024.

Doživljaji

Među pet ili deset profila na fejsu koje posjećujem svakako je i Radioaktivni komarac; eto kakav sam fenomenalan tekst tamo nedavno zatekao.


- - -

Zbog razvoja tehnologije, jaz između novih generacija nikad nije bio veći. Između 80-ih i 90-ih nema nikakve razlike, a između 90-ih i 2000-ih... to su potpuno dva različita svijeta. Nikad jedno desetljeće nije toliko promijenilo ljudsko ponašanje, psihu, navike i poimanje svijeta. Prisjetimo se da ste prije samo pola stoljeća morali čekati ispred telefonske govornice da nekoga nazovete, a sada je sve instant.

I u samom intervjuu na televiziji rekao sam da neću osuđivati nove generacije...prije svega zato što sam upoznao neke izuzetne pojedince, a s nekima sam prijatelj od 2000. godine. Od 1990. do 1995. postoje neke generacijske odrednice, ali od negdje 1996. godine, budući je Instagram stupio na snagu prije deset godina i bili su još nerazvijene osobnosti, velike su razlike.

Naime, najveća je u razumijevanju i koncentraciji, neki ljudi (ne svi) iz te generacije misle da su nešto doživjeli, a zapravo je to bio samo virtualni sekundarni svijet. Nezainteresiranost, nedostatak inovativnosti, dekoncentracija u razgovoru, nedostatak dubine, destrukcija mašte, gubitak ili nedostatak vizije dio su programa, želje da ljudi ničime ne budu fascinirani i da ne budu originalni, jer su vidjeli sve vizualno, samo ne doživljeno, to je razlika.

Život su iskustva, a najteže je upravo ljudima iz te generacije koja nije takva, što će s njima i s takvim svijetom osim graditi svoj svijet. Čak nisu krive cijele te generacije, svijet je postao kaotičan, a oni su rano stekli takve navike i ne poznaju raniji svijet kakav je bio. Ovaj se gradi isključivo na njihovim slabostima, koje izazivaju komplekse i uvijek nešto nedostižno. Kako profitirati od toga. Srećom, uvijek postoji mogućnost promjene.

Uvijek imaju izbor i mogućnost da se vrate svojoj prirodi. Vratiti znatiželju i stvarna iskustva koja će jednog dana biti prava sjećanja. Kako vrijeme prolazi, jaz postaje sve veći, jer u kasnijim generacijama mnogi ljudi su mi više puta rekli da ne razumiju neke riječi koje govore.

Previše ničega se uvijek mora pokvariti, a onda moramo slušati sebe i pokušati biti ljudi, a ne robovi ili roboti. Poštivati tuđe vrijeme, ali i sebe, te artikulirati ono što nam je dano, kako ne bismo ostali nedorečeni i lakše živjeli.

četvrtak, 03.10.2024.

Glorija Lujanović, Srce zemlje

(Ukoliko postoji problem s autorskim pravima, molim javiti; iako ne vidim u čemu je razlika prema tome da se ovo objavi prepisano. No, da je tako objavljeno - prepisano - posvema bi izgubljen bio ovaj majstorski rukopis grafike; ovako se pišu, objavljuju i uređuju knjige pjesama; valjalo bi povikati na ovom mjestu.

(Ljevak, 2023.)

ponedjeljak, 30.09.2024.

Posljednja nedjelja u rujnu

Nitko još kada ih vidi ne bi kazao: ostarjeli su već i onemoćali; gotovo pa će ući u sedmo desetljeće života; ako u petak uvečer pođu na neki koncert a u kišnu subotu u nekakav trgovački centar, jedva čekajući da iziđu poslije malo na zrak i prošeću kada kiša stane, to će značiti da su u nedjelju već dovoljno umorni da mogu spavati do osam, čak pola devet, što se nije desilo već godinama.

I tako, zamalo da se izjalovi plan o paklenom vikendu kojeg su osmislili već tjednima ranije; ona će na to često mrštiti obrve; kada ćemo mi imati dva dana da se malo očisti ovaj svinjac; on će je s rukom na trbuhu ili tamo negdje – gdje je najslađe - gledati u oči, pa šaptati kako će ti dani doći ubrzo, gotovo da to može obećati; već negdje u studenom, kada se kroz krošnju trešnje posvema otkrije sivo i mokro nebo s kojeg je graktanje gavrana protjeralo kosove i laste.

Pa onda, nakon što su popili kavu i provjetrili kćerin stan dok je na putu, pođoše u goru; nekada se u nju išlo tako da se čitavu goru prelazilo u jednom danu; danas je za to potrebna pomoć; tetive bodu a i koljena baš više nisu sasvim gipka - a ako se naspavaš i kreneš iz kuće tek iza deset, onda više niti nemaš baš vremena; dolje, s one druge strane točno u podne čekat će autobus uz pomoć kojeg će savladati velik dio uspona, da imaju više vremena za onaj događaj.

Događaj? Tamo negdje, pri sredini planine svake posljednje nedjelje u rujnu slavi se i pjeva; onaj planinarski dom vode muzikaši i veseljaci; u godinama iza njih već su ih dobro upoznali i slušali valjda deset puta; još jednom uživati u toplom jesenskom popodnevu nije loše.

Putovati autobusom uzbrdo po serpentinama nije baš ugodno; no puno je bolje i odgovornije nego voziti se vlastitim vozilom, jer autobus u svakom slučaju vozi cestom, bio ti u njemu ili ne – a i onako to vozilo poslije moraš negdje ostaviti pa ti problem predstavlja to što nećeš moći sići tamo gdje bi u tom čas htio, nego gdje si auto ostavio.

Izlaze iz vrelog i zagušljivog autobusa u posljednjem trenu prije nego će njemu trbuh izići na nos; duboko disanje oštra i hladnog planinskog zraka bit će tu od velike pomoći; jako je dobro što je doručkovao odmah kada je ustao, pa je sada želudac prazan – i može se poći dalje; hodati prema vrhu, pa dolje, na zapad, prema suncu, gdje odjekuje glazba i cika veselih planinara na brdu.

Sat vremena takva hoda natjerat će ih ipak da malo promijene plan; iako ih oni što su već uranili pa čekaju tamo, na dogovorenom mjestu – zovu i traže, oni će ih još malko ostaviti u neizvjesnosti, pa skrenuti na dobar ručak u dom koji se smjestio usput. Umjesto velikih porcija, sada ih zanima da pojedu nešto dobro, pa se preko polupraznih tanjura gledaju s osmijehom; pola će pojesti ona, a pola on, i tako će zamijeniti zdjele i tanjure; glavno da je kupus mekan a pljukanci ukusni; jeste li siti gospođo? Oko njih cika i vika djece što su s obiteljima vjerojatno automobilima stigla na planinu; utješno se na to pogledaju, pa prozbore kako nije loše imati već veliku djecu; dobro – i od te se velike djece nešto uvijek očekuje; da imaju svoju djecu, pa da tu djecu onda čuvaju oni prvi, oni o kojima priča ova priča – a nije sasvim u krivu bio onaj što je ispričao priču o velikoj djeci i velikim brigama; no njih dvoje još su premladi za to - barem pod ovakvim jasnim i lijepim suncem što ih miluje dok veseli, tihi i siti silaze prema njemu.

Nakon što otpiju vode iz čutura i tako utaže žeđ, valja dobro prionuti pa ubadati štapove na putu što kroz guste šumarke i tarasle livade vodi prema sada već golom proplanku; iz daljine čuje se potcikivanje i pjesma; stari bas i malena mandolina započeli su svoju vječnu, meku igru: danas, dame i gospodo, koncertira Ko dojde dojde Ol stars bend!



I tako, izgrle se i izljube s prijateljima i poznanicima; popiju koju putnu ili prigrizu neki fini štrudl; tancaju i pocupkuju u ritmu glazbe; dok on nešto snima ili donosi pivo prijatelju, već se neki pripiti pajdo našao hofirati joj; to će on saznati tek poslije, kad na onoj strmini što slijedi krenu nevolje i strah; sada je tek neka nejasna sjena na njenu licu; što je – ma ništa; ma što je – ma ništa; dok su još tamo - tek će kroz par koraka prihvatiti njegov poziv na valcer kada se zapjeva o golupčici mladoj i koncert će već dobrano prići kraju kada se sjene navuku nad krošnje a prvi oblaci zastru zapadno nebo. Valjat će se oprostiti s ljudima i poći dalje; ovi će na ovu stranu a oni na onu; njih će dvoje pak na svoju stranu, na stazu koja je slabije poznata ali znatno skraćuje put kojim valja poći u grad.

I tako, što od prve hladnoće a što od one sjene na licu, stigoše nad neku blatnu i visoku strminu; nasred puta pružio se malen jarak u svjetlosmeđem blatu što ga je u noćima ranije vješto izorao malen potočić nastao poslije velikih pljuskova; valja se spustiti dolje.

Uzalud ju je učio godinama o tome kako se na nizbrdici hoda u cik i cak i kako se od četiri točke, kada je teško i najteže, baš nikada ne puštaju tri; gospodin Strah je taj što će na visini od sedam ili deset metara s pogledom na blato i bodljikavo grmlje odraditi svoje, a ne može joj sada dati ruku – i tako će se on spustiti dolje, pa poput mede što bira hoće li slatku košnicu odalamiti lijevom ili desnom šapom – maše njoj koja sada već u panici stoji nad onom strminom i zdvaja nad time kako će sići.

Sakriven od grmlja odozdol prilazi i neki mladac; čovjek u najboljim godinama i kondiciji, pa kako njen glas postaje drhtaviji ali odlučniji u strahu i vici, tako i njegova glava tone sve dublje gledajući bilo što na mobitelu, ili na podu, samo da prođu pa da on može dalje, uvis.

On malo požuruje mladca, pa malo svoju gospu; ona nema pojma da imaju publiku, pa sada već naglas proklinje i dom i koncert i blato i planinarenje, i kuda ju je opet doveo da se razbije i unesreći, umjesto da su ostali kući. Mladac i on pogledavaju se u potaji s osmijehom, pa mu on namigne; hajde ti gore, imaš tu prolaz sa strane; mladac odlučno zavrti glavom, neće – neka se gospođa sigurno spusti, pa će on onda dalje, da je ne smeta.

I tako, nekoliko minuta tmine; baci štapove pa daj po guzi; ma dat ću ja tebi po guzi; lijeva ruka, desna noga; pete zabodene u blato i dlanovi što se u strahu pridržavaju za posljednju prašinu i korijenje; i eto nje dolje; već skuplja u sebi riječi za bukvicu što će mu je očitati, samo kada se zaustavi, a onda spazi onog mladića, pa mu – šireći vješto ruke – izrekne molbu za oprost; ma ništa, gospođo, samo neka ste se vi sretno spustili.

Znaš, čut ćeš ti mene; ma čuo sam te već; jesi dobro; ma jesam; crveni obrazi i lupa srca; grašci na čelu i blato na rukama; sjest ćemo pa ćemo sve očistiti.

Sve što se očistiti dade. Ono što ne mogu očistiti voda, vješti dlan ili papirnata salveta - očistit će šuma; njen tihi šum u posljednjem satu jakog sunca što njega poziva da iz ruksaka, neka se nađe, izvadi naglavnu lampu - a nju da ga pomalo svisoka pogleda: pa nismo još toliko stari da za dana ne stignemo dolje.

A onda, korak po korak, malo nizbrdo, pa malo uzbrdo; već su među dugim sjenama pod kulama starog grada nad potokom; on tiho, izokola, kao da prstima pipa teren spominje crnu kraljicu što se možda ovdje negdje za vrelih ljeta u potoku kupala posvema gola - pa joj spominje kako ovo drveće možda žudi za ljepotom i kako nije pristojno da su tako brzi, jer neka je se ono nagleda; šutnja je sve kraća a osmijeh sve češći; dat ću ja tebi kupanje s usisačem; kraljice moja crna; strmina je zaboravljena a pred njima posljednji dio puta što se spušta do nekadašnjeg sela sa starom crkvom i grobljem, pa mogu već planirati; ovdje bismo mogli na kavu, ili na palačinke, ili ćemo uhvatiti onaj autobus; daj samo malo da požurimo.

I ona je već uvjerena da opet može što još prije nekoliko godina nije mogla niti sanjati; da može gotovo čitav dan provesti u toj planini hodajući kilometrima; kada se pogledaju pa se savladavaju da ne prasnu u smijeh, znadu da je ostalo samo još jedno: da mu na uho šapne što joj je tamo gore rekao onaj, onaj pijani, dok se on neoprezno odvojio tek na čas.

Neću ti to reći; odbija ona, čak i na njegovo navaljivanje; to ću zaboraviti. Zaboravit ćeš?; ma naravno; od tebe ću zaboraviti.

Sada su već izišli iz autobusa, a prvi je mrak pao nad njihov grad; nad grad njihove mladosti i prošlosti. Na tabli obližnjeg restorana ugledali su stvari o kojima još pred koji trenutak nisu ni sanjali da bi ih večeras mogli kušati; nije trebalo mnogo pa da iz džepova izvuku posljednje eure, kao onomad, kada su još iz njih u sličnim prilikama vadili posljednje dinare – i eto već, sada se ti neki wokovi s kikirikijem i knedle sa šljivama ukazuju kao sasvim realne stvari; idemo? idemo! Idemo.

Pa opet dijele i mijenjaju tanjure, hraneći jedno drugo posljednjim zalogajima umočenim u topao pekmez ili umak; dok poskrivećki kao nekada iz ruksaka piju ledene gutljaje vina ipohranjena u čuturici, što su ga natočili tamo gore iznad one strašne strmine; ili ga miješaju s kupljenom kiselom vodom; da bude još slađe.

Njihov im se grad smije i romori kao zaigran starac, otpremajući slabo osvijetljene prazne tramvaje u prvu noć i pružajući umornom lišću mekan ležaj na tlu. Dok ima vas i ovakvih beznadnih danguba što iz džepova izvlače posljednje kovanice, ja neću zgasnuti kao ostarjela i zaboravljena zvijezda – reče im on, pa s prvim zvijezdama stade nešto nerazumljivo mrmoriti o posljednjoj nedjelji u rujnu. Posljednja nedjelja u rujnu; prvi pogled zime što grije na obrazu poput meka i vrela poljupca pripadanja i oprosta. Netko nas je naš lakomisleno odveo niz strašnu, blatnu strminu, a mi smo mu utisnuli vreo cjelov pod crnom i ledenom šumom, da nikada ne ostanemo u njoj – i da nas grije i tješi; poput jeseni u sjećanjima; poput mladosti zaboravljene u vremenu; poput šapta pomirbe nakon suza. Poput posljednje nedjelje u rujnu.

četvrtak, 26.09.2024.

Izvještaj

"Po pitanju moje bivše žene Lusil, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koju su organi NKVD-a uhitili u jesen 1937. godine, dužan sam izjaviti sljedeće: 1. S njom sam se upoznao u studenome ili listopadu 1935. godine u domu 'Luks' preko Nenadove (Braina Fos) i njezinog muža Nenadova (Bergman, zapravo Fos) gdje su oni živjeli u istoj sobi. Poslije dolaska u SSSR 1935. godine, razveo sam se sa svojom prvom ženom, s kojom se nisam vidio gotovo sedam godina, jer je ona živjela u SSSR-u, a ja sam bio u zatvoru u Jugoslaviji. Razlog zbog čega sam se s njom razveo sljedeći je: kada sam stigao u Moskvu, od mnogih drugova sam saznao da je ona glavni krivac što je moj sin Žarko postao gotovo huligan i propalo dijete, koje sam našao u popravnom domu blizu Lenjingrada. Osim toga, saznao sam da se ona u svakodnevnom životu nemoralno ponašala. Bez obzira na to, ja sam se, i protiv želje drugova da s njom više ne živim, dogovorio da obnovimo zajednički život ako mi ona pomogne da spasimo dječaka, kojeg sam uzeo iz popravnog doma. Ona se tada nalazila na partijskom radu po liniji SKP(b) 300 vrsta daleko od Moskve, a kada je u ljeto 1935. godine stigla u Moskvu na partijski kurs živjeli smo zajedno u 'Luksu' dva mjeseca, koliko je kurs trajao. Tada sam se potpuno uvjerio u to da ona, ne samo da mi neće pomoći da popravim sina, već da ga ona mrzi i kvari, da ona nema
majčinske osjećaje itd. Ja sam joj predložio da se razvedemo, jer mi druge veze osim sina nemamo, a ona je za njega tudinac. Ona se suglasila i mi smo se razveli. Bilo mi je veoma teško samom sa dječakom, jer sam radio u KI, a on je bio sam kod kuće i često je radio izgrede u 'Luksu', tako da je iz uprave 'Luksa' neprekidno bilo žalbi na njega, i kad sam se upoznao sa drugom ženom, Lusil, predložio sam joj da pređe kod mene, jer sam se nadao da će mi ona pomoći da pazim na dječaka. Kad je prešla kod mene, a ja kasnije vidio da se ona lijepo ophodi prema njemu, suglasio sam se s njezinim prijedlogom i registrirali smo se u 'Luksu'. To
se dogodilo već u jesen 1936. godine, pred moj odlazak u zemlju po zadatku.
To sam učinio jer se ona suglasila da dječaku postane druga majka i da se brine o njemu. Na temelju čega sam mislio da je ona provjerena?
Na temelju toga što je bila kći bijednog radnika, što je ranije bila žena istaknutog političkog radnika njemačkog komsomola, koji je bio
kažnjen sa 15 godina zatvora, što je bila poslata u Moskvu na kratak kurs; što je dobijala pomoć od njemačkog predstavništva pri KIM-u itd.
Istina je da sam je smatrao vrlo naivnom i politički nerazvijenom. Zbog toga sam je više puta upozoravao i govorio, da ne treba imati nikakve veze s emigrantima iz Njemačke, jer sam se bojao da bi je netko iskoristio za neprijateljske ciljeve u odnosu na SSSR. Ovakve moje obazrivosti bilo je i u tih nekoliko pisama koja sam joj pisao iz inozemstva. Rekao sam joj da ću prekinuti svaku vezu s njom, ako čujem da se ona ne pridržava mojih savjeta.
Godine 1937. mislio sam da je uzmem kod sebe u inozemstvo. Smatram da sam ovdje bio nedovoljno budan i da je to u mojoj partijskoj karijeri velika mrlja. Mislim da to mogu iskoristiti razni saboteri naše partije u borbi protiv mene i treba to imati u vidu. Nešto se u tom smislu već dogodilo. Nina Obarova je već izjavila: 'Kako može Valter biti partijski sekretar, kada je njegova žena uhićena.' To se, naravno, radi iz frakcionaških pobuda-grupa Željezar, Obarov, Nina Obarov.
To je činjenica koja me može ometati u radu.
Dne: 27. IX 1938."
Boris Rašeta, "Tito, povjerljivo i osobno", Fraktura, 2023.

ponedjeljak, 23.09.2024.

Trčati za sucem ili loptom?

Nogomet je za sirovine; tu ste tvrdnju odavna već ovdje mogli pročitati; kada vidiš kako se neki odnose prema činjenici da su nogometne utakmice s radošću pratili jedan Andrić, Maroević ili Marquez, pomisliš na to kako ljude doista nije tako teško uvjeriti u to da je zemlja ravna; dovoljno je samo natjerati ih da im nešto omrzne.

Nije stvar u tome da se nogomet mora sačuvaj Bože voljeti; stvar je u tome da se sve one koji ga vole ne proglašava lošima. Ne govorim tu o nogometu novca i zarade, ili još gore – o nogometu koji služi tome da se pronađu naši i njihovi; nogometu koji se igra pod barjacima i prati u masama – da se izliječe desetljetne i teške traume, snovi i izgubljene nade; pričam o igri: o maloj, nevinoj potrebi da se napuhani mijeh udari i usmjeri u prostor među brankama; o tome da se bez taktike, novca, plana i bijesa igra i uživa u ljepoti igre; nepredvidive, tihe i važne.

Takvo što (dok je još Bog hodao zemljom i dok je recimo ona, prava talijanska liga, liga sa Del Pierom, Simeoneom i Ronaldom bivala - zamislite to - prenošena nedjeljama uvečer posve besplatno na državnoj televiziji) jednom je prilikom najbolje u jednom svome komentaru izrazio besmrtni Željko Vela; onaj što je, ako ste ga ikada vidjeli, izgledao – a valjda još uvijek, daj mu Bože zdravlja – izgleda kao nindža kornjača; u tandemu sa legendarnim Čečijem Bogdanom jedan od najboljih komentatora što ih je naš narodni teve-genij iznjedrio. Vidjet ćete, lako je takvo što primjenjivo i na život u cjelini; na obitelj, prijatelje, bloganje, rodbinu, posao – čekajte samo da ga prvo citiram, pa ćemo poslije analizirati do mile volje.

Bila je to jedna od onih davnih, kišnih i mračnih nedjelja; djeca su već polijegala u krevete, sutra se rano ustaje, škola je ujutro. Najdraža od ranih večernjih sati opsjeda kupaonu i kuhinju naizmjence, pa užurbano i s nemirom prolazi i prelazi iz jedne enklave u drugu; ti si blažen i slobodan u besmislu ili smislu svoga života; dotakneš je u nekom od tih prelazaka i prolazaka za trbuh, pa dojaviš tako da ti nije utonula u zaborav; dapače – evo u tebi kuca život kao daleka i snažna rijeka; često je to, to s doticanjem trbuha sasvim dovoljno.

I tako, dobio si sat ili dva samo za povijest: uranjaš u nju kao albatros u ocean; a zelenim oceanom na Drugom hita sada već opjevani heroj Francesco Totti; Roma hvata neki remi na teškom gostovanju u Milanu ili Torinu – i iz odličnog stvari se polako transformiraju u loše; kartoni, golovi, kolo sreće okreće se kako to već uvijek ili najčešće biva, tako da svi snovi o još jednoj tituli odlaze u nepovrat tog maglenog i vlažnog ožujka ili veljače.

Nju će sutradan na poslu, s neskrivenim ponosom to mogu reći, muški kolege ispitivati o rezultatu; na njihovim će se televizorima u ta davna vremena vrtjeti neke serije ili big braderi koji tek počinju osvajati svijet; doba je to kada još u kućama nema previše interneta; talijanska liga u nas još ima status kulturnoumjetničkog programa.

Na koncu priče, kada postane jasno da od nove pobjede nema ništa – koga će se kao glavnog krivca Rimljani sjetiti nego suca, i tako u jednom napadu Totti ostaje ležati na podu; kamera i igra već su odavna na drugoj strani terena, igra se preselila pred suprotni šesnaesterac, a onda, odjednom, u tom sjajnom prizoru veliki Franceso utrčava odnekud, još iz onog prijašnjeg kadra do suca, gotovo ga ruši i naleće na njega, ne vodi uopće računa o igri, pa maše rukom i zgrčenom šakom ogorčeno tumači i prijeti i viče, smatrajući kako je drastično i teško oštećen.

I tu, baš tu, u tom povijesnom, važnom i dramatičnom trenutku, čuješ Željka Velu kako tihim i smirenim glasom govori iz dubine svog mračnog studija kao s neke neslućene visine:



Totti je opet ušao u mračnu fazu; više trči za sucem, nego za loptom!



- - -

Život – samo ako te ne dotuče tako i toliko da te polegne na zemlju, glavu ti nabije u blato a nozdrve začepi do gušenja - nije teško shvatiti kao igru; tko ga shvati preozbiljno, u nekom će trenutku izludjeti ili onemoćati ili oboje; tko bude imao volje igrati se i gombati, kako su tu igru davno još na ovim prostorima zvali – trajat će i najvažnije: radovati se još dugo, dugo.

Eto, to je rečenica koja nas mora učiti životu: u njemu se ne smije, samo ako ga se shvati kao igru, trčati za sucem, nego za loptom; nogomet života ne igra se mijenjajući i objašnjavajući pravila – nego igrajući po njima. Ma koliko ta pravila bila teška, neshvatljiva, bizarna; ma koliko svi ne bili jednaki u njihovoj primjeni – sve dok budemo vrištali i jadikovali nad pravilima, nećemo živjeti život i nećemo igrati igru; život se živi, igra se igra - samo tako da se udari lopta i pokušavaju zabiti golovi.

- - -

Vela je odavno već utonuo negdje u visoke trave duboke države, pardon televizije, valjda ima nekakav podkast, emisiju, urednički pult na Novoj Tv ili gdje već, pa u miru božjem čeka penziju pojavljujući se u nacionalnom programu samo za kakvog sudbonosnog prvenstva; Totti je pak dugo već u zasluženoj mirovini i sada kako sam negdje pročitao više trči za djevojčicama i odvjetnicima nego za suprugom; jedino ja sam nekako bio i ostao ili barem želio ostati onaj isti, pogrbljeni, stari, neprimjetni fikus u uglu boravka; čekam da se Ona spremi pa da zajedno pođemo snivati; ako mi do tada koji put dovikne da Joj nešto dohvatim, donesem ili pomognem, bit ću sretan - makar to značilo da ću propustiti koji gol ili šansu.

- - -

Nerijetko sam u sjećanju još uvijek dio te davne nedjeljne večeri; sanjam o tome da trčim za loptama i igram; kada Ona stigne, sanjamo zajedno; sada igramo igru života; naši travnjaci više nemaju podšišanu travu, nego onu visoku, negdje zelenu i sočnu, negdje suhu i smeđu što je povija vjetar.

Lopte su sve mekše i mutnije; svjetla je sve manje; travke su sve više i oštrije; snovi sve dulji, dublji, snažniji, sve ih teže od stvarnosti razlikuješ.

Nema više nikog važnoga da iz kuta uleti u kadar, tumačeći strastveno kako je oštećen. Svi smo oštećeni. I nagrađeni.

Trčimo samo za loptom.



Izvor: chiesa di Totti

četvrtak, 19.09.2024.

Đuro Sudeta (1903-1927): Znam

Znam, da mi ništa nova donijet neće
sutrašnji dan. Sve stare rane.
Ista lutanja kroz ceste razrovane
i iste boli, možda malo veće!

Znam, već napamet, dobro, kud mi valja ići.
Jednaka vraćanja, obnavljanje vječno:
ukočeno ko korito staro riječno,
kojem su virovi sad dublji, sad plići!

Sva ova lica blijeda i ulice i kuće,
jeseni sa burama i proljeća bijela,
neće balzam dati ni utjehu tijela -
ono bit će isto danas ko i juče.

Znam, da mi ništa nova donijet neće
ni dan ni noć. Ništa i ne želim...
Oh, ništa, do li, Bože, sa uzdanjem cijelim:
blagu, dobru smrt u toplo jedno veče...!

ponedjeljak, 16.09.2024.

Razgovor, kišama usprkos

Koliko god u vremenu prije ovog trajale vrućine, zavjetovao sam se u njima sam sebi - ja ću ih koristiti za hodanje u zoru. Ionako s otvorenim prozorom pored vrabaca na trešnji ne možeš spavati dulje od pola sedam; onda se umiješ, obučeš na sebe staru majicu i kratke hlače, uprtiš u ruksačić malu flašicu vode, ceker za kruh kojeg ćeš kupiti na povratku i novčanik, pa mobitel gurneš u džep hlača i kreneš. I tako iz dana u dan, petkom i svetkom, sve dok jednoga jutra hladnoća čovjeka ne prene do kostiju a mrak ga podbode u leđa: stani, namjerniče, kuda si danas krenuo?

Na stazi kojom se krećem kao da postoji stalni raspored; istih deset ljudi susrećeš uvijek u isto doba i u istom smjeru; netko kreće ranije a netko kasnije; netko na biciklu, a netko na dvije noge, neki čak i trčeći. Staza je dovoljno široka za mimoilaženje, a prolazi već nakon kakvih kilometar kroz netaknute predjele ruba šume i livade, uz potočić što se sa sjevera spušta prema gradu. Još jučer rogoborio sam protiv njena asfaltiranja; a sad - što ću - jedan sam od rijetkih koji koriste njene blagodati, pa umjesto da po Sljemenu skupljam krpelje i hrastove stjenice, tabanam i po desetak kilometara svakog jutra.

Što su moji izleti češći, to im je i zora sve bliža; trenutke koje daruje sunce izlazeći nad šumarkom na brdu ne smije se propuštati... i tako ja, nevješt i površan snimatelj prizora odlučim jednog jutra da ću porazgovarati sa sunčevim zrakama, ali skriven, na sigurnom, iza debelih i tamnih krošanja.

Neka vam taj razgovor bude na dobro, ako ikako biti može.

četvrtak, 12.09.2024.

Plahte

Tek je prošlo podne, a dan je već vruć i svijetao, pa se s neba ta beskrajna nepobjediva rijeka na svijet prelijeva kao da nikada stati neće i kao da joj do njega baš nimalo nije bilo stalo. Stari, prljavi grad prazni se polako prema brdima i svojim krajevima; prema velikim dvorištima punim krošanja i trava nad kojima pod dobro zatvorenim prozorima vise plahte što se suše; prema hladu i tmini, gdje ih još ima. U uredu je već zagušljivo i zrak je težak od omare pa naliježe na kožu i prsa poput strašna tereta. Od rana je jutra vladao velik nered i strka, a kako se bližilo podne ljudi su nestajali po svojim sobama poput šišmiša u spiljama, da bi već do podneva s raznim izlikama utekli iz zgrade; poslijepodne igraju naši.

Ana ne može zamisliti da sada hoda osunčanim i pustim ulicama; protrne od pomisli na to kako je stopala peku u visokim svijetlim sandalama što je nose uz kuće i automobile. Strese se od pomisli na vrućinu i nelagodu, pa snažno zaklopi oči. Prozor njene sobe okrenut je na sjevernu stranu, pa još nema potrebe paliti klima uređaj; sobu je dobro prozračila jutros kada je stigla, puštajući jutarnjoj svježini da preplavi tamne i prljave zidove. Iz ladice izvadi još uvijek hladnu breskvu koju je ranije oprala pod vodom, pa mekoću i slast zrela ploda prenese licu i ustima i zagrize u nju energično i lako. Svježina i slatkoća razmile joj se ustima i utrobom, pa tako nagnuta nad stol, zaklopljenih očiju, nad nekom salvetom ostade dugo, dugo, sve dok i posljednji tragovi slasti na koštici ne ostadoše samo blago i tiho sjećanje.

Vi ste sada radoznali; željeli biste znati kako Ana izgleda i koliko je stara, je li lijepa ili mlada, zavodljiva ili nasmiješena. Željeli biste zapravo o Ani u tren oka saznati sve ono što vam je kod ljudi važno; kako izgledaju i jesu li sretni, uživaju li kakvo bogatstvo ili dobrobit pa da im možemo zavidjeti, ili ih možemo suditi i uspoređivati se s njima, uzdižući se i opravdavajući pred životom poput krtica u vlažnoj i rahloj zemlji.

Ana i ja takvo što nećemo vam poželjeti otkriti; nećete zapravo imati što niti otkrivati: morat ćete priču od njena svršetka, sredine ili čak početka dalje pričati sebi sami, samo ako to budete željeli, ili ako je već odavna u sebi niste sami ispričali – pa vam je ova moja zamorna, dosadna i teška.

Sve što o Ani trebate znati, to je da se u Anu možemo zaljubiti; ja ću se u nju zaljubiti onako kako se stvoritelj zaljubi u svoju tvorevinu, tiho, bespomoćno i lako, svaki put od časa kada sam je stvorio pa do časa u kojemu moje oči budu mogle čitati o njoj; vi ćete o tome da li ćete se u nju zaljubiti morati odlučiti sami; ako se o tome odlučivati uopće može ili je zaljubljivanje s one strane odlučivanja. Kako bilo, moći ćemo posvjedočiti tome da ovaj svijet nije mrtav sve dok postoje dani u kojima se ljudi umiju zaljubljivati i tako u njega usipati zvjezdani prah života.

Ana se tek zaposlila, pa ne zna još sva pravila i navade svojih kolega. Sama je u sobi, jer kolegica s kojom inače radi uzela je godišnji odmor koji joj je preostao od prošlog ljeta. Nije rijedak slučaj da ljudima zbog mnogo posla i bezobzirnosti rukovodećeg kadra mnogo takvih dana preostane da samog konca, pa ga onda moraju koristiti u lipnju, jer uprava nerado umjesto toga isplaćuje zakonom propisane naknade.

Ana s tim ove godine nema baš nikakvih problema; ugovor je potpisala tek u travnju, pa uvjete za godišnji odmor neće steći prije zrele, već pomalo hladne jeseni; samo o dobroj volji rukovoditelja ovisi hoće li je poslati i odobriti joj barem dio godišnjeg odmora u prvim danima kolovoza kada na poslu ionako nema nikoga i kada se baš ništa ne radi, a poštari nailaze s punim kombijem tek jednom ili dvaput tjedno. Takvo što mogla bi saznati baš danas, jer eto – u kutu ekrana zabljesnula je u tmini mala obavijest; poziv da danas do kraja radnog vremena dođe do ravnateljeve tajnice radi uručenja pismena.

Nisu još toliko odvažni da bi i otkaze dijelili elektroničkom poštom, pomisli Ana. Još uvijek im trebaju potpisi i osobna komunikacija s ljudima; nije to zapravo toliko loše. Sjeti se kako je jutros, kada je pored velikog i još prohladnog gradskog parka hodala do zgrade, ugledala mladog i naočitog člana uprave s druge strane puste ceste kako i on žuri na posao. Očito je svojom ranom prisutnošću nastojao impresionirati starije kolege, pa joj je ovlaš s druge strane ceste tek jedva primjetno kimnuo glavom. Dugim koracima hitao je prema jugu i glavnoj aveniji na čijem se rubu uzdiže zgrada; dugi rukavi bijele košulje zakrivali su njegove ruke a kravata mu je vijorila na slabašnom jutarnjem vjetru, među zvukovima metli kojima su konobarice čistile terase obližnjih kafića i struganja tendi što su ih razvlačile nad njih.

Nije bila sigurna želi li ga ugledati sada kada ode iza ugla hodnika prema prostorijama uprave; više je zapravo razmišljala o tome tko će je tamo vidjeti i kako će izgledati, nego li o tome što je tamo čeka i kakvo će joj pismeno uručiti. Nadala se tome kako se radi o običnoj odluci o korištenju godišnjeg odmora; ili tek možda o nekom radnom zadatku kojeg su joj odlučili povjeriti izravno, zaobilazeći uobičajenu hijerarhiju i čitav lanac šefova što se pružao njome - ispitujući tako njenu stručnost i lojalnost. No, umjesto razmišljanja nad time što joj donosi papir kojeg će tamo preuzeti, Anu obuze snažna i nesavladiva potreba misliti o tome koga će tamo zateći, kako će izgledati i kakav će na njega ostaviti dojam.

Takva dvojba u njoj iznenada stvori priličan nemir; Ana je bila već dovoljno zrela i imala dovoljno godina da znade kako ljudi gledaju jedni na druge i što im je u životu istinski važno: bude li u ovakav dan svojim izgledom i dojmom opravdala neki poseban zadatak što ga stavljaju pred nju, to bi moglo nesumnjivo značiti jasno otvaranje neke mogućnosti napredovanja; rigidna kadrovska politika o kojoj sluša otkada se ovdje zaposlila dovela je posljednjih tjedana do toga da je nekoliko važnih ljudi najavilo ili čak izravno uručilo otkaze: mogao je to biti posvema važan, čak odlučan trenutak u njenoj karijeri.

Anu, rekao sam vam već, nećemo opisivati van onoga što ste o njoj zamislili i kako je vi vidite, pa ćete sami najbolje procijeniti ima li ona u tom lovu na uspjeh ikakve šanse; jesu li njena koljena uopće vidljiva ispod kakve brižljivo skrojene suknje što se spušta niz Anine meke bokove, ili ona pak u nevolji hlačama prikriva tanašne i dugačke noge.

Ili pak mislite da se uspjeh postiže neovisno od takvih stvari, u čemu ćemo i Ana i ja biti posljednji koji bi cas željeli razuvjeriti.

Ono što - ako sami od sebe već niste - na ovom mjestu morate saznati, to je vrelina koja se spušta niz Anine grudi i utrobu sve od grla do samog dna, tamo gdje među nogama počinje tiha blagost Anina tijela. Hajde, ne zavaravajte ovdje sami sebe; to o blagosti odavna ste već o anama sebi ispričali. Tu vrelinu nije ni ona sama doduše do tog časa osjećala, niti je o njoj na bilo koji način razmišljala; dapače – i sam sam njome iznenađen i zatečen, pa sam se pronašao na sto muka kako da tu vrelinu opišem i naznačim, a da je vi ne protumačite jeftinom, običnom i prizemnom – bez obzira na to radi li se o tome da ćete takve pridjeve prišiti Ani koja je u sebi nosi, ili meni koji je ne umijem opisati kako bi vama valjalo.

Dakle, vrelina. Možda to i nije vrelina; svi su u ovakav dan vrući i natečeni od svjetla i topline što sažiže s neba; možda je to tek nejasna i meka čežnja za nečim što još nismo doživjeli niti iskusili, ili smo doživjeli i iskusili sasvim davno, pa je ostalo zatomljeno pod cijelom planinom događaja i onoga što se u duši čovjekovoj već s vremenom nataloži i na nju nalegne poput grma što na širokoj livadi zakloni malen i bespomoćan cvijet.

Nije tu bez značaja niti to što je Ana žensko; vaš pripovjedač možda je upravo zbog toga nevičan, nevješt i slab kada su u pitanju ženske vreline, pa ih vrelinama zove – kao da je u se usuo gutljaj jake, stare prepečenice. Ono što Ana u sebi ćuti možda tako prestaje u tom času bivati vrelinom, pa postaje vrlinom, ili običnom čežnjom: i to ćete na koncu sami morati sebi ispričati, ako ste do ovog dijela priče uopće stigli.

I tako ćemo ovog ranog poslijepodneva pratiti Anu na njenu putu od jedne breskve, pa sve do jedne kuverte; netko bi mogao reći kako je to put od niti dvjesta ili trista koraka; netko da preuveličavamo i bez veće potrebe mističnim i tajanstvenim naprasno i jeftino prikazujemo ono obično i svakodnevno što se na tom putu s Anom i u Ani dešava – no nitko baš s uspjehom neće umjeti poreći kako to što je u Ani nije zanimljivo.

Zato što bismo i mi sami, samo da se zamislimo na njenom mjestu, morali odgovarati na pitanja što ih sebi postavlja.

Ana želi i ne želi izgledati dobro; vuče je i odbija pomisao na to koga će i s kojom namjerom susresti tamo gdje završiti mora i gdje je pozvana – a ponajviše potom i to čime će to završiti i što će u Ani prebivati poslije.

Dok većina ljudi tog ranog popodneva čeka neko nogometanje, osvježava se, odmara i razmišlja o tome hoće li naši uspjeti ili neće, Anu polako preplavljuju istodobno strah i milina; nelagoda i ugoda; nemir i polusan. U tom će je razmišljanju prenuti još jedna elektronička poruka, neka sasvim nevažna uputa o poslu što ga je dovršila još prekjučer; pa kada shvati da je zagledana u tihe i guste krošnje pred prozorom ovako provela nekoliko sati, Ana će osjetiti snažan ali jasan poriv da ni o čemu ne razmišlja, nego samo da čini.

U to će ona ustati od stola, staviti ruke u džepove, popraviti košulju što je malo ispala iz struka, pa onda poći od prozora do vrata i nazad u nekoliko koraka; shvatit će da se već primakao i sam konac radnog vremena, a ona još nije otišla po taj komad papira, i da će je uskoro negdje u osami, iza ugla, kako je ranije dogovorila, čekati njen čovjek; onaj kojeg voli i koji joj noću ruku drži na trbuhu dok leže jedno uz drugo.

Naravno, sve vam ovo pričam kako ne biste ni u jednom času pomislili da je Ana moja više nego vaša ili ičija, ma koliko vam se ono prvo u početku činilo izvjesnim. Ana je, sasvim vjerojatno - u ovom trenu priče - nečija tuđa žena; ona koja bi nam možda jednog dana mogla postati prijateljica; ili bismo mi mogli postati njenim prijateljem, samo kada bismo takvo što umjeli - a željeli smo to od prvog časa kada smo je ugledali pod mojim slabašnim perom.

Jer, moram vam i to naglas još ispričati, iako to već znate - Ana svom čovjeku, onome čijom se ćuti - nije otvoreno i glasno kazala kako želi da dođe po nju, već ga je jutros u kratkom telefonskom razgovoru tihim glasom, pitajući ga kako je -podsjetila na to da se popodne vide i da radi skraćeno, a on je onda, vješto vođen njenim toplim i mekim rečenicama, kao na putu mjesečinom po tamnom i dubokom moru među valovima - odlučio doći po nju točno u pola tri.

Da, tako je onda već prošlo dva sata; utakmica se već sasvim približila i konac radnog vremena što je oglašen još prošlog petka primakao se neumitno, pa plovi nad Aninom glavom poput dalekog pijanog mumljanja i pucnjeva petardi iz nekog kafića ili vrtne restauracije s televizorom u blizini.

Ana mora odlučiti što će; hoće li tamo po to pismeno poći s voljom da osvaja ili da bude osvojena; i tako ćemo i mi morati u taj čas izići iz sobe u kojoj je muče te stvari; doista nije pristojno da Anu sada smetamo svojim prisustvom, pa bismo, samo ako smo dovoljno bezobzirni - za sobom mogli ostaviti krišom jedva odškrinuta vrata iza kojih bismo mogli vidjeti, kada bi nam to Ana dopustila i kada bi to učinila, kako se vješto i brzo našminkala u dvije minute; prvo olovkom za oči i sjenilom, tako da može – samo kada oči zaklopi dulje od sekunde, baš koliko je nužno – privući pogled nekog muškog oka svojom bojom, jačinom i izražajnošću, naglašavajući njene dugačke oči što se valjaju iz tmine poput srebrnog vala u oceanu, a potom će na koncu jakim crvenim ružem obrubiti svoje pune usne.

Ili možda, samo da smo imali volje a nemali baš nimalo srama, pa izišli i potrčali oko zgrade u dvorište, te se poskrivećki prstima primili za klupčicu prozora njene sobe i zagledali se unutra – mogli smo vidjeti Anu kako odlučno i snažno odmahuje rukom, sprema malenu torbicu sa šminkom u svoj kožni ruksak, nehajno ga prebacuje preko desnog ramena i brzo polazi prema sobama uprave pomirena s onim što je tamo čeka i još više – s onim što se tamo nikada neće zbiti, dok je neki revan pomoćnik, pročelnik ili ravnateljica svisoka budu promatrali, odmjeravali i prosuđivali: je li baš Ana ta koju trebam, ili nije?

Doista, jesmo li baš mi ti koje trebaju, ili su oni baš oni koje mi trebamo, ili je sve to jedan veliki cirkus, parada i trgovište s kojeg se puši dim zapaljenih vatri i para zagrijanih kotlova, pa jedino što je važno jest tko će koga na neki način nadjačati - i onda to dobro opravdati?

Trebanje je jedini istinski zakon čovjekov pod krošnjama i nebom, i Ana već sada brzo i pomalo razočarano hoda onim hodnikom iza ugla, prema upravi, trebajući i bivajući trebana - i savršeno ništa izvan toga.

Sve ostalo što se u toj običnoj i dosadnoj priči o Aninu šminkanju desiti moralo, desilo se već odavna, jer sami smo sebi to ispričali baš na onaj način koji nam odgovara i na koji baš mi mislimo da se dešava. Van zakona naših svemira koje smo sami sebi odredili i popisali nema ni Ane ni nas ni – na koncu – mene, dosadna tvorca ove priče što će uskoro nestati iz vaših života poput obične, crne, beznačajne kućne muhe.

Pa ako se samo dobro zagledate pod krošnje platana i lipa dolje u onoj dugoj i ravnoj gradskoj aleji što vodi prema centru, vidjet ćete Anu kako s čovjekom svog života odlazi polako niz tramvajsku prugu. Neće to u čemu se voze morati baš uvijek biti kakav dobar automobil, onaj kojeg biste za sebe poželjeli, ili neki star, pohaban i prljav, kakvog ste već Aninu čovjeku u svojoj prosudbi svisoka možda namijenili. Možda će to – jeste li ikada pomislili - biti jedan običan motor; jedno sasvim jednostavno i maleno gradsko prometalo; na njemu će moćno, toliko da to za čitav život upamtimo - zavijoriti Anina kosa dok mu se rukama čvrsto bude držala oko pasa.

Jer, sve što se između dvoje zbiva i što se između dvoje zbiti može moguće je ponekad ugurati u jedan jedini običan dodir; jedno lako i dugo držanje rukom oko trbuha. Smrznuli biste se kada bi imali volje i vremena sjetiti se doista što sve može stati u jedan običan dodir dvaju tijela: čitava jedna planina naklonosti, povjerenja i smisla.

Sunce će već polako zalaziti na nebeskom svodu, pa će se Ana od njega vješto zakriti iza vozačevih širokih leđa, spuštajući glavu prema sredini, baš na onom mjestu gdje će pomalo poskrivećki ali radosno – samo ako bude imala što – jednim potezom obrisati našminkane usne i sjenilo o njegovu crnu, staru majicu koja će već večeras biti bačena u prljavo rublje. Ana zna da on – ako je što i imao vidjeti – ne bi niti zamijetio šminku oko njenih očiju i usana kada ju je – dok je sjedala iza njega u onoj uličici, dodajući joj kacigu – snažno primio svojom šakom za njeno bedro, a ona mu taj stisak blagoslovila svojom rukom.

Nikada im nije bilo važno kako izgledaju, nego ono što će u onom, onom jednom dodiru o kojemu smo već ovdje pisali, pa nema potrebe ponavljati - jedno drugome donijeti.

Sada je još jedino čemu Ana mora odoljeti to da ne spušta ruku prenisko na njegove prepone – iako pod ovim nebom nema baš ničega što bi više u tom času voljela dotaknuti.

Poslije će, uvečer, ležeći posve gola kraj njega, tiho prošaptati o tome kako je danas morala odlučivati o tome hoće li svojim izgledom kupiti neku korist ili neće.

O, da je samo mogla znati - a on je želio čuvati njene oči od takvog znanja, ili od znanja o znanju i brizi - koliko je puta i on sam morao do neke koristi dolaziti svojim načinima; načinima teškim, silovitim i bučnim, pa čovjek nakon sati i sati borbe ne zna više radi li se tu o trebanju, ili koristi, ili prevari, ili običnoj i goloj sili, kada ljudi jedni u očima drugih konačno ugledaju umor, ili strah, ili nemoć, ili predaju, ili sve to zajedno a ponaosob.

Stoga će on, zagledan u njene oči poput malena dječaka što u lipanjskoj noći gleda u krijesnice kao obećanje lijepog i sigurnog pod nebom, šutjeti i misliti o tome kako mu je na rame pala ova kaplja radosti i dobrote - i kako za nju nikada nikome ništa zauzvrat nije dao; takve kaplje čovjeku na rame padnu iznenada i ničim zaslužene; da od njega učine muškarca.

Jer, kao što nije toliko važno i teško može li neka žena biti ženom - koliko je važno kome će ona to poželjeti biti, samo ako poželi - baš tako nije teško niti to da čovjek postane muškarcem, nego to da muškarac postane čovjekom.

(lipanj 2024.)

nedjelja, 08.09.2024.

Želje

Čovjek se od dosade ili znatiželje počne poigravati fotografijama iz mobitela što ih je tko zna kada i gdje okinuo (i još možda značajnije: iz tko zna kojeg razloga). Eh sad, o razlozima bi se moglo naširoko; moglo bi se ovdje sasvim pretenciozno tvrditi kako se fotografije okidaju ili zato da bismo se pred nekime nečim pohvalili (kao stručnjaci za dobro, značajno i lijepo), ili da bismo sami sebi stvorili zalihu uspomena. Koliko god te fotografije bile loše, čak do iritantnosti, nešto od onog dobrog što bi se s njima moglo zbiti i što u sebi one nose - vidjet ćete sada, ili jednom - ne mogu izbrisati niti najupornije duše.

Ako je prvo, hvaljenje, slobodno zanemarite; i bez mene na svijetu sigurno da ima dovoljno lijepih i značajnih mjesta koja ste već otkrili, ili im tek predstoji vaše otkrivanje; neka će od njih biti posjećena radi znatiželje, neka radi potrebe, a neka iz čiste slučajnosti, tek toliko da koprena neshvaćanja (netko bi naivan rekao: mističnosti) ne bude sasvim raskinuta.

Ako je drugo (uspomene); prosim lepo, ako si ja hoću napraviti sjećanje, to je moja privatna stvar. Dobro, mogao bih sada i privatne stvari dijeliti s vama, samo kada bi vas to zanimalo, ili vam to ne bi bilo naporno, ali nekako mi se u ovome času to čini suvišnim (kamo sreće da je češće tako). Privatne stvari zapravo su spoj slučajnosti uzrokovanih našim beskrajnim naporima, kojima bismo možda u nekom času htjeli, smjeli ili mogli svjedočiti ovo o čemu ću pisati u sljedećem odlomku, na koncu ove veleumne priče.

Kako bilo da bilo, ako ste malo pomnije čitali, od svega spomenutoga nerazrađeno je ostalo ono dobro - ili ono od toga čemu bismo svagdan morali težiti. Zašto težimo dobru, pa još onome koje nama osobno ne donosi kakvu korist, to također sada nije baš važno (iako bi moralo biti). Mislim, znate već: netko čini dobro jer mora, netko jer želi, a netko jer može; svima nam je zapravo zajedničko to da u času kada nešto činimo samo mislimo da činimo dobro, sve dok nas događaji koji slijede u takvo što (ili pak suprotno) ne uvjere. Odnosno, je li, ne razuvjere; samo ako si dopustimo čuti, vidjeti i osjetiti to što o događajima osjetiti umijemo.

Meni osobno sada je od svega toga najvažnije: budite dobro; barem djelić onoliko koliko se meni posložilo. Ne pričam tu o zaslugama, daleko bilo; da je do zasluga, svjedočio bih vam vjerojatno - kao uostalom i većina nas - nešto sasvim drugo. Pričam o dobrim željama, o vama. Možda bih za neke od njih u vašem slučaju čak i ja mogao učiniti još kakav koračić (iako to baš nije previše vjerojatno), a prvi od tih koraka svakako da svima nama moraju biti posve iskrene dobre želje za ljude oko nas. Čak štoviše, za sve ljude; kakvu ćemo plaću dobiti imamo li dobre želje samo za one koji su nam dobri?

četvrtak, 05.09.2024.

Korak u život

Ono na što bih bez suvišnih riječi volio skrenuti pažnju jest koncert kojeg će na sceni Amadeo uskoro, 09. rujna u Zagrebu održati Nina Romić i Sara Renar. Prva je zapravo pionir suvremenog novog vala kantautora u nas; druga je nevjerojatan spoj hrabrosti i mladalačke zanesenosti sa snažnim i iskrenom okrenutošću tradiciji i korijenima; o tome svakako ponajviše svjedoči činjenica da se ni manje ni više nego uhvatila u koštac sa stihovima jednog Ujevića, pronalazeći tako mjesto pod suncem čak i uz jednog Matovića, te nadomještajući samog Arsena na tom mjestu iz davnih dana.

Lako za to što su njih dvije (meni) odlične; sjajne pjevačice koje doista imaju što reći; radi se i o tome da je ovaj koncert humanitarni – nosi naslov „Korak u život“, a bavi se pomaganjem djece koja su ostala bez roditeljskog doma i nalaze se na rubu punoljetnosti, ili su već prešla preko njega. Cijena karte možda nekome i nije mala, ali baš zato, ako netko ne zna za to, ili se predomišlja, može ovaj moj post slobodno smatrati preporukom i nagovaranjem. Nećete požaliti; pomoći ćete, a imate što čuti i vidjeti!

ponedjeljak, 02.09.2024.

Povratak

Oprez je u životu važan; zato nemam dozvolu planirati putovanja sam, jer bih lako došao do zaključka tipa „ma hajde, tisuću kilometara, mogu ja to“… Ona je puno mudrija i manje sklona nepredvidivim avanturama; svaku moju takvu putešestviju razlomit će na dva dijela i natjerati me da tamo gdje sam mislio projuriti pronađemo nove sadržaje. Tako smo povratak iz Varšave razlomili na tri dana; jednu smo večer prespavali s druge strane Tatri, blizu Zakopana, prethodno posjetivši Kielce i Krakow, pa se sljedeći dan preko Žiline i Trenčina spustili do Bratislave.

Već smo prilično na jugu, pa je vani vruće. Ona radije čita knjigu i pije kavu, jer više nema snage i deveti dan bauljati po pustim zamcima koje smo ionako davno već posjetili, pa ostavljamo vozilo u trgovačkom centru koji je taman dvadesetak minuta hoda od centra. Uzimam dovoljno vode u ruksak, pa radim krug Bratislavom, preko Hlavnih namesti i pored nekoliko crkava do ispod zamka (po onoj vrućini čak je i za moj entuzijazam, kojeg bi mnogi prozvali običnom bedastoćom, previše ispenjati to usred dana) a onda se jednim mostom spuštam na drugu obalu, pa uz dunavsku šetnicu u hladu dolazim do drugog mosta, kojim prolaze samo tramvaji i pješaci. Ta šetnja pruža izvanredne vidike na grad, pa kada mogu okidam fotografije.

Bratislavu smo posjetili jedne sad već gotovo davne zime; pamtim je po raspojasanom veselju puka na trgovima osvijetljenim vatrama iz bačvi uz koje se pio sjajan punč i grickale pajde sa kiselim zeljem i slaninom. Naravno, i po bratislavskom Starom hradu. Ne znam hoćemo li do ovog mjesta više dolaziti ili prolaziti, možda će nam ipak avioni postati prihvatljiviji način putovanja; neka zdravlja i nnjima i nama. U početku ovog poduhvata vrtio sam glavom; sada mi se čini da bih mogao voziti do Švedske. Mogao bih, samo kada mi stožer to razlomi u nekoliko dana.

Odmaramo se i krijepimo specijalitetima što smo ih nabavili u nekom potravinyu kraj Žiline (peciva s orasima, grožđicama, naribanom jabukom, borovnicama – s malo šećera a puno voća; ne znam više kako se zovu ali su fenomenalna; podsjećaju me na majstorske radove koje je kada bi k nama došla spremala pokojna teta Ivka; sestra moje bake koja je živjela u Pragu; od knedlički do legendarnih tačkrla). Nakon prve snažne i prave crne kave koju smo popili u desetak dana s pogledom na nepregledni smeđi Dunav, hvatamo zalet pa skrećemo dalje prema jugu, za Madžarsku.

Odustajem od ideje da po ovoj vrućini odemo negdje na fiš ili somperkelt; radije nabavljamo neke domaće sokove od cikle i mrkve iz frižidera, pa se vraćamo na autoput, a onda prema Szombathelyu.

Tu nas već u smiraj dana čekaju daleke i nepregledne puszte; na jednoj takvoj unajmili smo posljednji smještaj ovog poduhvata; nedaleko ceste koja granicu spaja sa Szombathelyem i Csornom. Kada se smjestimo, pojedemo u slast domaćih kobasa i rajčice kupljenih u nekom dućanćiću, zalijemo ih hladnim tokajcem i osvježimo, ostaje nam možda sat vremena danjeg svjetla; mažemo se Autanom, pa trpamo vodu u ruksake i odlazimo u nepregledna polja suncokreta i žita. Ovdje nema ničega na valjda četrdeset i pedeset kilometara; samo gdjekoji osamljeni hrast, pa ti se čini da pridržava nebo da samo ne padne na zemlju. Umiruće sunce daje tim prizorima drugačiju boju; boju tišine i spokoja kakvog se rijetko gdje može osjetiti, isprekidanog tek pokojim krikom ili pjevom daleke ptice. Mračni putevi u drvoredima prastarih stabala vode nas nazad, u sigurnost i ugodnu hladnoću zgrade građene od debelih, starih opeka; u tišinu i san.

Posljednjeg dana stigli smo još potrošiti sve forinte što su zveckale po džepovima i nabaviti obećane tokajce i egri bikavere, pa se nakon posjeta starom lendavskom gradu i namakanja u hladnoj Muri zaputismo kući uz uvijek izazovnu i mističnu Ivanšćicu što pluta nad ravnicom punom jare i izmaglice. Deset dana ljetnog plandovanja; zalog za budućnost i uspomene.

srijeda, 28.08.2024.

Muzeum Narodowe

Dugo sam razmišljao o tome da ove slike ostavim takve kakve jesu, bez teksta, neobrađene i samo prenesene u svijetu sumrežja, ali moram napisati barem ovo: ono za što bi bilo potrebno najmanje čitav dan, mi smo preletjeli u jedno jedino jutro, čuvajući vrijeme za druge stvari koje smo isplanirali. Ne kažem da mi je sada žao, takve su bile prilike, ali mnogo toga danas se dade vidjeti i saznati preko interneta, pa onda krpam i dopunjavam ono što je viđeno u to subotnje jutro.

Konačna poruka ovog teksta zapravo glasi: nađete li se u Varšavi, ne propustite ovaj muzej i ne žalite odvojiti za njega barem čitav dan. Ono što još želim dodati, to je jedna sitnica koja ne može ostati nezamijećena; u nas je ove zime u Klovićevim dvorima bila održana velebna Meštrovićeva retrospektiva; karta je za odrasle iznosila osam eura, a za studente sedam. U Muzeumu Narodowe, baš kao i u svim muzejima koje smo mi posjećivali onda, prije tridesetak godina, a i u ovima koje posjećujemo sada - kao ovdje, u Varšavi, ulaz za odrasle je dvadeset zlota, a za studente jedan jedini.

Na koncu, posebna radost bila je u muzejskoj trgovini kupiti enciklopediju svjetske fotografije. Na engleskom; nije bilo na poljskom, za niti stotinjak zlota. Knjižurina samo takva; poslužit će u hladnim zimskim noćima, dobro se čita tako da stoji na jednim prsima, dok je jedne ruke pridržavaju, a druge listaju list po list; provjerena metoda, ja sam ionako kratkovidan :).

petak, 23.08.2024.

Varšava

Vozimo se iz Wroclava prema Varšavi; slijede nam četiri dana koja smo posvetili samo njoj – a prvi i posljednji uključuje i vrijeme dolaska i vožnje iz Wroclava, odnosno prema Krakowu. Jutro je već odmaklo; sunce se pridiglo iznad obzora, pa za leđima ostavljamo kišom okupani Wroclaw i gledamo oko sebe u kilometre ničega; obrađene žućkaste ravnice prepune uljane repice i žita. Poljaka ima skoro četrdeset milijuna; treba te ljude prehraniti; što smo bliže glavnom gradu, desna traka na posvema besplatnoj autocesti prepuna je kamiona koji sporo i teško putuju na svoje odredište.

Ulazimo u grad sa jugozapada i odsjedamo u Wlochyma, ne tako daleko od zračne luke, ali dovoljno blizu da nas buka aviona ne smeta. Smještaj je idealan, jeftin i uredan; prokljuvili smo da je od petka kasno popodne pa sve do ponedjeljka ujutro parkiranje u gradu besplatno; iskoristit ćemo ovo što imamo koliko god možemo.

Već rano popodne eto nas prema centru; hvatamo mjesto blizu Barbakana pa odlazimo u prvi informativni obilazak Starog Miasta, sve do zidina ispod Rynneka Glownog i Kraljevskog zamka. Velika i široka promenada okupana sumrakom vodi na zapad; umorni sjedamo u dvorištu Akademije slušajući šuštanje starih topola na snažnom ljetnom vjetru.

Sutrašnje jutro posvetili smo koliko se moglo starome gradu; nakon toga odlazimo premoreni (jer dnevne rute sada nam već u prosjeku iznose i preko dvadeset kilometara) na kratak odmor iza podneva – jer navečer nas čeka poslastica; negdje na mreži uspio sam rezervirati karte za koncert u Institutu Frederyk; posljednja čista i ispeglana haljina i košulja dugih rukava vade se iz kofera; pred nama je ostvarenje mladalačkog sna – slušati Chopina u Varšavi.

Ulice su prepune mladeži; kao da nije ljeto – a u odnosu na naše prilike gotovo da i nije; svi su uvečer u dugim rukavima; veseli, bezbrižni, opušteni. Razgovaramo na večeri sa Rumunjima za susjednim stolom; konobar je Uzbekistanac; preporučuje ukusne fleke i boršč; pieroga i medenjaka smo se prejeli već u Wroclawu. Nitko ovdje ne spominje more; no ako kažeš odakle si – to je prva asocijacija na našu zemlju; poslije ćemo – kada se spustimo do našeg otoka – u nevjerici gledati slovačke i poljske registracije; kako kaže jedan čovjek: što se mora, mora se; i ja sam kao mlad išao na more.

Dobro, on se vjerojatno močio u Baltiku; to ipak nije isto što i Jadran... ali taj stravičan pritisak koji danas stoji nad milijunima mladih – da se mora poći ljetovati na more, nije nam baš previše shvatljiv. I mi smo kao mladi odlazili na more kada je bilo vruće – ali činili smo to prvenstveno zato što nismo imali kamo drugdje; drugdje se ili nije smjelo, ili nije moglo, ili je bilo preskupo. Dobro, ima i u tome nešto dobroga; zato sada možemo parkirati na praznim parkirnim mjestima u centru Varšave i uživati u ljetnoj svježini i blagosti.

Posljednjeg dana jurimo uhvatiti što se dade u parku Lazienki upijajući jutarnju hladnoću i svježinu, a potom odvajamo nekoliko sati za Muzeum Narodowe; to će se naravno pokazati kao tragikomično malo; no o tome ćemo posebnom prilikom.

Nakon duge noćne šetnje uz Vislu i povratka prema kulama i bedemima, uživamo u zvijezdama nad nama i radimo posljednji krug oko starog grada. Duga noćna vožnja iz središta lijepa je koliko i šetnja širokim alejama Krakovske, Wawelske i Jerozolimske. Umorni se jedva dovlačimo do kreveta; ranim jutrom valja još provesti se panoramski, a onda pravac jug – i ponovno besplatnim autoputom trista kilometara prema Kielcu i Krakowu; prema hladnim i visokim Tatrama gdje nas čeka sljedeće noćenje.

Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci svi ujutro ili rade, ili spavaju; nedjeljom ujutro u Varšavi otvorene su samo crkve i rade semafori; kava na čitavom potezu od Drave do Baltika teško da se može popiti prije devet ili deset; ako ćemo iskreno - pravi espresso posljednji put popili smo na tom području još prošlog ljeta u Pragu kraj Karlovog mosta; sve ostalo bile su vruće, tamne i duboke vode; dobro, ja sam tamo u Pragu naravno - pio pivu, jer je bila pet kruna jeftinija, grijeh je. Zato smo mi sada u apartmanu skuhali jaku vruću tursku za u termosicu, da je možemo istočiti u nekom parku i popiti prije dugog puta.

Dok napuštamo Varšavu i mislimo o onome što nikada nećemo izreći na glas - da smo tu posljednji put - poloneza iz radija meko lebdi pod debelim, tmurnim oblacima istoka i onim bespućima uljane repice s početka.

Sunce će nam sada, samo da u toj vječnoj bitki pobijedi oblake - dolaziti slijeva; moja ruka je u Njenom krilu; drži je i žmiri slušajući kako naša stara barka neumorno lovi zalet na prvim kilometrima jutra. Postavljam pitanje koje se nad nama povlačilo svih ovih dana; možda smo to ipak morali napraviti devedesete. Devedesete smo, naime, planirali otići barem dva tjedna u Poljsku, vlakom, ruksacima, Interrailom, kada smo imali dvadeset; kako smo to prethodnih ljeta činili sa Budimpeštom i Pragom. Zbog čega to nismo napravili u ljeto devedesete niti danas nam nije jasno; već se spremao rat, nekakve aveti počele su lebdjeti nad ljudima; ja sam tog ljeta slabo mogao pronaći posao, pa se nije baš nešto niti zaradilo za put; spremali su se posljednji ispiti i sam diplomski, a konačno i naša kuma se udavala na sasvim drugoj strani svijeta, u Dubrovniku; i na to je utrošeno srce tog ljeta; ljeta što nam se nudilo kao posljednje pravo ljeto mladosti i bezbrižnosti.

Pa onda to heretičko pitanje postavljam na glas: možda smo ovo morali učiniti devedesete, imali bismo barem sedam dana više. Doći devedesete u Poljsku, u onu Poljsku, koju je netom opjevao Džoni, sa peglicama, jantarom i plastičnim čukama, sa sto ili dvjesta maraka u džepu svaki, značilo je barem dva tjedna kraljevskog boravka.

Ona sve zna; zato je to i pitam; tiho mi na to prošapće: vozi, srećo; sad je devedeseta, pa još jače stegne moju ruku.

subota, 17.08.2024.

Na putu

Svaki grad u našoj povijesti u kojem još nismo bili dobit će, samo kada u njega stignemo - i svoje ime. Ovaj će biti pregledan i prohodan ovog toplog i u ovim krajevima kišnog ljeta, koje će nas okupati kapima što će lijevati nekoliko puta u danu - a osušiti i obodriti lakim i mekim vjetrom dalekog sjevera što nad nebom stoji poput čežnje.

Grad je ime dobio po želji za povratkom stare slave - pa kroz ta tri nezaboravna dana počiva tih, taman i radostan u našem sjećanju kao hrast u širokoj, nepreglednoj ravnici.

Nakon teških razaranja u onom ratu (jer Poljaci srećom ovog nisu imali) u kojem je bio prisvojen i otuđen i posvema očišćen od drugih i drugačijih - ovdje su, kažu, došli različiti ljudi s različitih strana, pa su morali slušati i razumijevati jedni druge da bi preživjeli i ponovno podigli grad iz ruševina.

Pametni i dobronamjerni ljudi vele kako u takvo doba prestaje biti važno tko su vam otac ili djed, pa važnim postaje ono što možete ponuditi ljudima oko sebe. Od tih je vremena ostalo nešto što ne može ne osjetiti se na ulicama grada: prema jednom istraživanju koje lako možete provjeriti negdje na internetu, prosječan stanovnik Wroclawa još je nedavno vjerovao susjedu i gradskim vlastima u jednakoj mjeri kao i prosječan stanovnik Švicarske, dok su rezultati za ostatak države na razini uobičajenoj za tranzicijske zemlje, koju obilježavaju nepovjerenje i sumnjičavost. Grad s desetak sveučilišta, bezbroj mostova i sitnih brončanih patuljaka što pokazuju puteve namjernicima i slučajnim prolaznicima.

Najveće investicije koje su stigle u državu bile su upravo u Wroclavu: svojedobno je dužnost gradonačelnika obavljao magistar matematike i doktor filozofije – ali s doktoratom katoličkog sveučilišta u Lublinu. Kako različito od nasljeđa Vještičjeg mosta među zvonicima Margaretine crkve; most bez ograda uspijevale bi - tako je zahtijevao taj strašan test - proći samo vještice; jedini tada prihvatljiv dokaz da neka žena nije vještica bio je - da most ne uspijeva prijeći, pa pada u ponor s visine!

Razmišljamo o svemu tome gledajući grad na deset riječnih otoka; grad kojeg smo sami sebi morali imenovati jer u njemu nismo do sada bili. Prekratka su tri dana, makar je smještaj blizu centra pa je čitav grad bez problema moguće pješice prijeći u manje od sat vremena, od račvanja na Odri prema Rynneku Starog Miasta, pa do čuvene natkrivene tržnice i katedrale.

Kušamo sjajan sleđ u ulju i sendviče s domaćim zeljem zalijevajući ih hladnim pivom, sve na glavnom gradskom trgu za cijenu od nekoliko desetaka zlota. Ovdje se skrivaju i isprepliću turisti i studenti, umirovljenici i ljubavnici; tiha i nenametljiva glazba uličnih svirača dovodi nas od ljetnog pljuska do sanjarenja pod starim jablanima i brezama što miluju posljednje tramvaje na povratku kući.

Putevi zovu dalje, prema prijestolnici; dalekoj i nepoznatoj Varšavi. Lijepi, tajanstveni i tihi Vratislave, vraćat ćemo ti se, dok nas ima.

ponedjeljak, 12.08.2024.

Dubine

O Aggteleku se zapravo nema što posebno napisati; Aggtelek i ljepotu tog krša treba vidjeti. Prije dvije godine napisao sam kod sebe priču o cvrčcima i mravima; upravo ona tiče se činjenice da su cvrčci prije nas posjetili ovo neopisivo mjesto na samoj granici Madžarske i Slovačke. Naš Toni snimio je o njemu čitavu jednu izložbu koju je Madžarski institut svojedobno ponosno organizirao; ta je izložba uistinu bila presudna da i mi odlučimo otići tamo - a onda su planovi krenuli nadovezivati se međusobno sami od sebe, pa od ovog krša završili negdje iza Varšave.

Tonijeve su fotografije umjetničke i lako ćete ih naći negdje u bespućima neta; moje su često mutne i drhtave, ali vam mogu predstaviti dio te tajanstvene svečanosti kamena i vode u podzemlju. Pa kao što je on, pored svih zahvala veleposlanicima, atašeima i uglednicima, najviše naglasio zahvalu Žacu, jer, da ga citiram - da nije bilo Željka, nikada nitko od nas ne bi dospio do Aggteleka, tako i mi ovdje moramo odati iskrenu pohvalu obojici.

Da nema njih, teško da bismo ikada dospjeli do mjesta na kojem smo se usudili sanjati naglas, jedno drugome. Pa iskazati to što imamo zajedno; taj stari, snažni, iskonski zov ljeta, puta i sjevera, kojeg smo prvi put osjetili još negdje osamdesetosme, tamo na pustarama iza Nagykanisze, hrleći u nepoznato s malenim ruksakom na leđima i par stotina nečega u džepu.

Duboko je to sve; čovječe; plitke su ove dubine u stijenju za ove naše, ljudske, u dušama.

Kada Je nakon svih ovih godina, čitave jedne povijesti - vidim kako opušteno čita kartu negdje u svom krilu, smrznem se na temperaturu ispod ove agtelečke. Dok ja zijevam, mislim o prvoj sljedećoj kavi i gulim kilometre, Ona bezbrižno gleda u krilo.

Skoro sve što mi u životu vrijedi predalo se u moje ruke poput tanke, kapljama rose ispletene paučine; pitam, jesi dobro; odgovara stiskom moje ruke na mjenjaču; dobro znam da ne smijem gledati tamo; ne voli nikako kada skrećem pogled s ceste; tu sam ti ja, uvijek ista; gledat ćeš me navečer kada zajedno budemo žmirili.

Uštipnem se, pogledam poskrivaćki udesno, pa vratim pogled negdje u daljinu, na sumrakom okupani asfalt. Izdrži još malo; poslije ćeš držati glavu na jastuku i slušati kako diše; sva tvoja i sva umirena.

Još jedne noći u kojoj smo dohvatili onaj davni san; ovog puta negdje nad vrelim panonskim pustarama od žita, suncokreta i pokojeg osamljenog hrasta; starca što čuva večer podupirući nebesa svojim ogromnim, čvrstim šakama.

utorak, 06.08.2024.

Hollokö i Vodny Hrad

Hollokö i Vodny Hrad nalaze se pored granice Madžarske i Slovačke, u pojasu koji se pruža južno od znamenitih Tatri, Nacionalnog parka Slovenski raj i Aggteleka. U sklopu naših već sada tradicionalnih ljetnih posjeta sjeveru, usput smo se zaustavili i u ovim mjestima. Prvo je poznato kao izvrsno očuvano etno selo Paloka, uz kojeg je nastao drevni zamak na stijeni okrenut prema zapadu. Vodny Hrad smjestio se u Štitniku uz znamenitu evangeličku crkvu i samostan iz petnaestog stoljeća, a mi smo usput obišli i crkvu u Plešivcu na kojoj se obnavljaju freske.

Ono što je posebno fascinantno, to su zalasci sunca u ovom kraju. Podsjeća prilično na stubički; okrenut sjeveru, bogat i oslikan mnoštvom jarkih boja i mekom, nenametljivom svjetlošću nad livadama i malenim selima. Ljetni su dani ovdje već rijetko prevrući, dok večeri nude svježinu i snažnu tišinu što se pruža kroz daljine nošena cvrkutom ptica i šumom prvog večernjeg vjetra.

Umorni od duge vožnje i hodanja, usnuli smo duboko i dugo u nedalekom zabačenom Fesotöldu, sanjajući slike puta iza nas i misleći o onima ispred nas. Dok su tisuće i milijuni hrlili prema jugu i moru, mi smo odabrali suprotni smjer; na iznenađenje mnogih, ali ne i vrijedne ekipe entuzijasta u Štitniku koja kroz nekoliko dana priprema ljetni festival kulture i povijesti. Mi mu nećemo moći prisustvovati, ali vrijedilo je i tih nekoliko trenutaka u ovom carstvu spokoja i tišine.

Upoznati toliko jednostavne i skromne ljude, koji očito nemaju mnogo, ali su zadovoljni onime što rade i žele, uvijek je pravo bogatstvo. Na inzistiranje vesele i rječite gospođe Martine, voditeljice galerije u gradu, to smo im konačno i napisali u knjizi dojmova.

<	prosinac, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Prosinac 2024 (4)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (9)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (5)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)

Opis bloga

Linkovi